1

Poslovni broj: UsI-3419/22-7

 

          

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: M. K.-L. iz Z., zastupana po opunomoćeniku V. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za ljudske potencijale, Služba disciplinskog sudovanja, Z., radi poništavanja rješenja, 24. veljače 2023. godine

 

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje t. 1., 2., 4. i 5. rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Drugostupanjskog disciplinskog suda, KLASA: NK-UP/II-114-04/22-02/88, URBROJ: 511-01-158-22-6 od 16. rujna 2022. godine, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška.

 

Obrazloženje

 

Tužiteljica kao policijski službenik tužbom i dalje u toku upravnog spora osporava tuženikovu odluku o njezinoj disciplinskoj odgovornosti, kojom je tužiteljičina žalba protiv prvostupanjske odluke odbijena, a žalba glavnog ravnatelja policije djelomično usvojena i prvostupanjsko rješenje preinačeno na način da je disciplinska odgovornost tužiteljice dodatno utvrđena.

Tužiteljica je policijski službenik u zvanju glavnog policijskog inspektora i voditeljica Centra za policijska istraživanja na Visokoj policijskoj školi.

Prvostupanjskim rješenjem od 19. svibnja 2022. godine je disciplinska odgovornost tužiteljice utvrđena zbog toga što je 21. listopada 2020. godine na temelju ugovora o djelu s Pravnim fakultetom u Osijeku, sklopljenim 01. listopada 2020. godine, održala online predavanje bez prethodno pribavljenog pisanog odobrenja po čl. 37. st. 2. Zakona o policiji (NN 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - ZP). Stoga je utvrđeno da je tužiteljica počinila težu povredu službene dužnosti iz čl. 96. t. 1. ZP-a (neizvršavanje, nesavjesno, nepravodobno ili nemarno izvršavanje službenih obveza) te joj je izrečena novčana kazna od 10% posljednje plaće na vrijeme od jednog mjeseca. Za ostala prijavljena disciplinska djela je utvrđeno da tužiteljica nije odgovorna ili je pak postupak obustavljen zbog zastare.

Osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 16. rujna 2022. godine je odbijena tužiteljičina žalba, uz utvrđenje da je tužiteljica imala svijest o neophodnosti pribavljanja pisanog odobrenja jer ga je bila ishodila za prethodnu akademsku godinu 2019/2020, a i za akademsku godinu 2020/2021 je odobrenje ishodila, ali tek 28. listopada 2020. godine.

Drugostupanjskim rješenjem je nadalje odbijena žalba glavnog ravnatelja policije u odnosu na jedno disciplinsko djelo za koje je u prvostupanjskom disciplinskom postupku utvrđen nastup zastare. Taj dio odluke o disciplinskoj odgovornosti tužiteljice nije predmet preispitivanja u ovom upravnom sporu.

Međutim, drugostupanjskim rješenjem je žalba glavnog ravnatelja policije i djelomično usvojena, te je uz poništenje odgovarajućeg dijela prvostupanjskog rješenja utvrđena disciplinska odgovornost tužiteljice i zbog toga što u postupku provedbe unutarnje kontrole, a u toku izvanrednog nadzora u Policijskoj akademiji vezanog uz anonimni podnesak, na višekratna traženja nije učinila dostupnim potpune recenzijske obrasce za dva objavljena članka autora L. B. niti je na naknadno traženje ustupila još sedam traženih recenzijskih obrazaca.

Konkretno, tužiteljica nije htjela dati osobne podatke o recenzentima samo na temelju usmenog naloga policijskih službenica koje su provodile izvanredni nadzor, iako se anonimnost recenzenata odnosi samo na autora članka (i obrnuto), a ne i na tijela izvanrednog nadzora, što je u skladu sa čl. 6. st. 1. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka; GDPR) i na što su recenzenti prethodno pristali, a s time se složila i Samostalna služba za nadzor zaštite osobnih podataka, koja je navela da zaštita osobnih podataka nije apsolutno pravo i da treba primijeniti načelo proporcionalnosti. Također je navedeno da se ionako nije radilo o klasificiranim podacima, a tužiteljica se u vezi nastalog problema nije obratila svojim rukovoditeljima, pa je utvrđeno da je počinila teže povrede službene dužnosti iz čl. 96. t. 1. i čl. 96. t. 4. ZP-a (odbijanje izvršenja zadaće ako za to ne postoje opravdani razlozi) te joj je izrečena novčana kazna od 20% posljednje plaće na vrijeme od jednog mjeseca.

Potom je tužiteljici izrečena jedinstvena disciplinska kazna od 10% posljednje plaće na vrijeme od tri mjeseca.

Tužiteljica je u tužbi i u toku upravnog spora iznosila niz prigovora, koji će biti analizirani u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu te je u dokaznom postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužiteljica u tužbi navodi da prilikom odbijanja njezine žalbe nije ujedno potvrđen odgovarajući dio prvostupanjskog rješenja niti je u tom dijelu u drugostupanjskom rješenju navedena disciplinska kazna te da kod izricanja jedinstvene kazne u tom rješenju nisu utvrđene pojedinačne kazne.

Sud ne prihvaća ove prigovore tužiteljice, jer izričito nepotvrđivanje prvostupanjskog rješenja o disciplinskoj odgovornosti u slučaju odbijanja žalbe policijskog službenika ne čini drugostupanjsko rješenje nezakonitim, a niti je postojala obveza tuženika kao drugostupanjskog tijela u pogledu reproduciranja izrečene disciplinske kazne za disciplinsko djelo u vezi kojeg je odbijena žalba. Odbijanjem žalbe policijskog službenika se suštinski potvrđuje prvostupanjsko rješenje u pogledu disciplinske odgovornosti i disciplinske kazne pa je tuženik imao osnovu nakon izricanja nove disciplinske kazne i za drugo disciplinsko djelo za koje je tužiteljica utvrđena odgovornom neposredno izreći jedinstvenu disciplinsku kaznu u smislu čl. 110. st. 7. ZP-a.

Tužiteljica navodi kako tuženik nije obrazložio da je ona samo tražila pisani i službeni, umjesto usmenog zahtjeva za dostavu podataka o recenzentima, pa u tom smislu navodi da te podatke nije odbila dati te da ih je bila pripremila.

Sud međutim smatra da je tuženik pravilno zaključio da je tužiteljica odbila omogućiti uvid u recenzijske obrasce, jer je kao policijska službenica dužna neposredno omogućiti uvid u dokumente kojima raspolaže službenicima zaduženim za unutarnju kontrolu ili izvanredni nadzor. 

Na temelju čl. 18. st. 1. Pravilnika o načinu provedbe unutarnje kontrole i nadzora rada službenika i ustrojstvenih jedinica Ministarstva unutarnjih poslova (NN 141/11 i 146/11 - Pravilnik) izvanredni nadzor se obavlja na temelju pisanog ili usmenog naloga, a na temelju čl. 19. Pravilnika u izvršavanju poslova nadzora rada policijski službenici i drugi državni službenici Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) postupaju u skladu sa zakonima kojima se uređuje njihov rad. To upućuje na postupanje u skladu sa Zakonom o policijskim poslovima i ovlastima (NN 76/09, 92/14, 70/19 - ZPPO), koji pak u čl. 13. st. 1. t. 1. propisuje da su policijske ovlasti i prikupljanje, procjena, pohrana, obrada i korištenje podataka. Pritom na temelju čl. 23. st. 3. ZPPO-a u prikupljanju, obradi, pohrani i korištenju podataka policija posebno skrbi o zaštiti osobnih i drugih podataka, o njihovoj tajnosti i povjerljivosti.

Primjena policijskih ovlasti iz ZPPO-a je propisana i u pogledu provedbe unutarnje kontrole, u čl. 6. Pravilnika.

Na temelju čl. 8. Pravilnika policijski službenici zaduženi za unutarnju kontrolu provode postupke prema predstavkama i pritužbama fizičkih i pravnih osoba te  poduzimaju potrebne radnje u svrhu prikupljanja podataka i izvješća te surađuju s Ravnateljstvom policije.

Nadalje, na temelju čl. 9. Pravilnika policijski službenici koji provode unutarnju kontrolu mogu obaviti razgovor s policijskim službenicima i drugim zaposlenicima MUP-a, mogu ući i izvršiti uvid u svaki prostor na korištenju u MUP-u koji u svom radu ili u vezi s obavljanjem službenih poslova koriste policijski službenici i drugi zaposlenici MUP-a, mogu izvršiti uvid i koristiti podatke iz evidencija koje vode policijski službenici i drugi zaposlenici MUP-a te mogu izvršiti uvid u Dnevnik događaja, upisnike, zapisnike, fotoelaborate, izvješća, naloge, odluke, zaključke, službene zabilješke, skice, bilješke i druge dokumente koje sastavljaju, pribavljaju, zaprimaju ili izdaju policijski službenici i drugi zaposlenici MUP-a, a prema potrebi mogu zahtijevati i njihovu dostavu u izvornom obliku ili u preslici.

Prema tome, na temelju spomenutih odredbi Pravilnika i ZPPO-a policijski službenici koji provode unutarnju kontrolu i izvanredni nadzor imaju zakonsku osnovu za neograničen i neuvjetovan pristup u sve akte, evidencije i u svu dokumentaciju koju sastavljaju ili koju posjeduju drugi policijski službenici, pri čemu nigdje nije propisano da bi se policijski službenici koji provode unutarnju kontrolu ili izvanredni nadzor prema drugim policijskim službenicima u odnosu na koje zahtijevaju uvid u akte ili dokumentaciju trebali legitimirati nekakvim pisanim nalogom, a pogotovo ne takvim koji bi se odnosio na svaki konkretni akt ili dokument u vezi kojeg se traži uvid.

U tom smislu neosnovano tužiteljica u tužbi ukazuje na to da joj je pisani i službeni zahtjev za dostavu podataka o recenzentima bilo potrebno uručiti na temelju propisa koji uređuju uredsko poslovanje, jer se u konkretnom slučaju ne radi o redovitom uredskom poslovanju, već o specifičnim, značajnim i osjetljivim postupcima unutarnje kontrole i izvanrednog nadzora, propisanih Pravilnikom i ZPPO-om.

Kao što je već rečeno, policijski službenici koji provode unutarnju kontrolu ili izvanredni nadzor su, iznimno, ograničeni potrebom zaštite osobnih i drugih podataka, odnosno potrebom čuvanja njihove tajnosti i povjerljivosti (čl. 23. st. 3. ZPPO-a).

Međutim, u konkretnom se slučaju radilo o omogućavanju uvida u podatke o recenzentima nekoliko autorskih članaka, u vezi čega je potreba tajnosti ograničena samo na uzajamnu anonimnost recenzenta i autora članka, a ne i na općenitu i apsolutnu anonimnost recenzenta koja bi se protezala čak i na postupke unutarnje kontrole i izvanrednog nadzora.

U tom pogledu se tuženik pravilno pozvao i na mišljenje MUP-ove Samostalne službe za nadzor zaštite osobnih podataka, koja je precizno navela da provjera recenzenata mora biti moguća nadzornim tijelima, kako bi se utvrdilo jesu li za recenzente bile odabrane osobe koje uopće mogu biti recenzenti. Pravilno je zaključeno da zaštita osobnih podataka recenzenata nipošto nije apsolutno pravo i da u konkretnom slučaju treba primijeniti načelo proporcionalnosti, imajući u vidu značaj postupaka unutarnje kontrole i izvanrednog nadzora.

Opisano postupanje je u skladu i sa čl. 6. GDPR-a, koji propisuje da je obrada osobnih podataka zakonita ako je nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili pri izvršavanju službene ovlasti voditelja obrade (čl. 6. st. 1.e) GDPR-a). Pravna osnova za takvu mogućnost obrade osobnih podataka se utvrđuje u pravu države članice kojem voditelj obrade podliježe i u kojem mora biti naznačen cilj od javnog interesa koji se mora ostvariti i kojem postupanje u obradi osobnih podataka mora biti razmjerno (čl. 6. st. 3.b) GDPR-a).

Zbog svega navedenog sud smatra da tužiteljica nije imala zakonsku osnovu za inzistiranje na pisanom zahtjevu za pružanje osobnih podataka o recenzentima nekoliko autorskih članaka, što znači da je u tom dijelu pravilno i zakonito utvrđena njezina disciplinska odgovornost.

Tužiteljica stoga neosnovano u tužbi ukazuje na to da u osporavanom drugostupanjskom rješenju nisu vrednovani svi njezini navodi iz odgovora na žalbu glavnog ravnatelja policije u disciplinskom postupku.

U pogledu tužiteljičinog održavanja online predavanja na Pravnom fakultetu u Osijeku 21. listopada 2020. godine, sud utvrđuje da je ona i za prethodnu i za tu kalendarsku godinu bila zatražila odgovarajuće odobrenje, na temelju čl. 37. st. 2. ZP-a, pa upravo to ukazuje na počinjenje disciplinskog djela u situaciji u kojoj ona svjesno prije pribavljanja navedenog pisanog odobrenja drži predavanje.

U vezi toga tužiteljica neosnovano ukazuje na odbijanje pojedinih dokaznih prijedloga od strane prvostupanjskog disciplinskog suda, jer u konkretnom slučaju nije sporno da je tražila odobrenje za obavljanje predavanja te da je predavanje održala prije nego što je to odobrenje ishodila.

U vezi navedenog disciplinskog djela tužiteljica neosnovano u tužbi i u toku ovog upravnog spora ukazuje na slučaj njoj nadređenog policijskog službenika K. B., jer tužiteljica svoju pravnu poziciju u ovoj pravnoj stvari ne može graditi na slučaju drugog policijskog službenika, u vezi kojeg je tuženik na raspravnom ročištu ukazao da je protiv njega disciplinski postupak na koncu obustavljen (odnosno da nije oslobođen disciplinske odgovornosti, kako je navodila tužiteljica u tužbi).

Zbog toga također neosnovano tužiteljica navodi da je njezino predavanje izvedeno u interesu Visoke policijske škole, jer ocjenu o postojanju ili nepostojanju takvog interesa upravo treba donijeti glavni ravnatelj policije ili osoba koju on za to ovlasti, prilikom razmatranja odobravanja policijskom službeniku za obavljanje aktivnosti predavanja. S obzirom na nespornu činjenicu da je tužiteljica i za prethodnu i za tu akademsku godinu bila zatražila izdavanje suglasnosti za obavljanje predavanja, neosnovano u tužbi navodi da se zapravo ne bi radilo o obavljanju djelatnosti za koje bi bilo potrebno pribaviti pisano odobrenje u smislu čl. 37. st. 2. ZP-a.

U vezi navoda tužiteljice da joj je za akademsku godinu 2020/2021 i izdana suglasnost za obavljanje predavanja, treba navesti da je tužiteljica tu suglasnost ishodila tek 28. listopada 2020. godine, dakle nakon održanog predavanja, što znači da je predavanje održala u realnom vremenu u kojem joj za takvu aktivnost još nije bilo izdano odobrenje iz čl. 37. st. 2. ZP-a. Dakle, tužiteljica disciplinsko djelo nije počinila samim time što je održala predavanje, već time što je to predavanje održala bez prethodno pribavljenog pisanog odobrenja.

S obzirom na utvrđenje suda o zakonito utvrđenoj disciplinskoj odgovornosti tužiteljice, ona se neosnovano poziva na to da joj je nastala šteta jer više ne predaje i jer joj je onemogućen daljnji izbor u znanstveno-nastavno zvanje. Naime, ako je u tom pogledu tužiteljici doista i nastala šteta, za tu štetu nisu i ne mogu biti odgovorna tijela disciplinskog sudovanja, koja su pravilno i zakonito utvrdila njezinu disciplinsku odgovornost.

Zbog svega navedenog sud ne može prihvatiti niti paušalne navode tužiteljice o tome da je u disciplinskom postupku prekršen cijeli niz njenih prava.

Tužiteljica u tužbi navodi i to da joj se kao otegotna okolnost ne može uzeti dugogodišnji policijski staž, u kojem je ocjenjivana odličnim ocjenama i nije kažnjavana, kao ni primjena te okolnosti samo na nepostupanje u postupku unutarnje kontrole i izvanrednog nadzora.

Iako je taj navod tužiteljice točan, sud smatra da je bez obzira na to odluka o disciplinskoj kazni za nepostupanje u postupku unutarnje kontrole i izvanrednog nadzora pravilna i zakonita, kao što je pravilna i zakonita izrečena jedinstvena disciplinska kazna - imajući u vidu propisani raspon mogućih disciplinskih kazni za teže povrede službene dužnosti u čl. 110. st. 2. ZP-a. Naime, tužiteljici je izrečena jedna od najblažih mogućih disciplinskih kazni, kako u smislu pojedinih kazni za dva disciplinska djela, tako i u pogledu izrečene jedinstvene disciplinske kazne.

Sud je na raspravnom ročištu odbio tužiteljičine dokazne prijedloge za saslušanje K. B., na okolnost vršenja predavanja, i I. C. M., na okolnost vršenja recenzija za tekstove u zborniku - jer je ocijenio nepotrebnim provođenje tih saslušanja (kao i saslušanja same tužiteljice) u situaciji u kojoj se odluka o zakonitosti osporavanog akta može donijeti i na temelju dostupne materijalne dokumentacije u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Prema tome, sud smatra da je tuženik svojim drugostupanjskim rješenjem u cijelosti pravilno i zakonito postupio odbijajući tužiteljičinu žalbu i djelomično prihvaćajući žalbu glavnog ravnatelja policije pa je tužbeni zahtjev za poništavanje tog rješenja kao neosnovan odbijen na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Tužiteljica je izgubila ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njezin zahtjev za naknadu troška.

 

U Zagrebu, 24. veljače 2023. godine.

 

       Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.