1                 Poslovni broj: 2 Us I-316/2022-

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

                                                                                           Poslovni broj: 2 Us I-316/2022-

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke

Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja Z. L., kojeg zastupa opunomoćenik A. B., odvjetnik, protiv tuženika Sigurnosno-obavještajne agencije, Zagreb, Savska 39/1, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, Građansko-upravni odjel, Rijeka, Frana Kurelca 3, radi deklasifikacije i dostave dokumenata, 4. srpnja 2022.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.                    Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Sigurnosno-obavještajne agencije, KLASA: 011-03/14-01/9, URBROJ: 539-017011/1768-22-529 od 31. siječnja 2022. i radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

II.                 Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova ovoga upravnog spora.  

Obrazloženje

1.                  Rješenjem tuženika, KLASA: 011-03/14-01/9, URBROJ: 539-017011/176822-529 od 31. siječnja 2022. odbijen je zahtjev tužitelja od 17. siječnja 2022. za deklasifikaciju i dostavu dokumenata. Zahtjev je podnesen u odnosu na komunikaciju tuženika s pučkim pravobraniteljem (dopisi od 13. lipnja 2006. i 11. siječnja 2007.). Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Komunikacija između tuženika i njegova prednika s drugim tijelima javne vlasti, pa tako ni ona eventualno ostvarena kroz dopise na koje se poziva tužitelj, ne bi činila dio spisa službeničkopravnog predmeta stavljanja tužitelja na raspolaganje, već bi o tome bio otvoren drugi, novi spis predmeta. Takva vrsta predmeta ne rješava se u upravnom postupku, na što upućuje i upravnosudska praksa (npr. ovosudna presuda donesena u predmetu poslovnog broja 2 UsI-1…/2020). Stoga u predmetnom slučaju nije riječ o upravnoj stvari, pa nije mjerodavan članak 84. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP), ni druge odredbe toga Zakona. Podredno, čak i kada bi dotični zahtjev bio tretiran kao uvid u spis predmeta stavljanja tužitelja na raspolaganje, taj zahtjev ne bi bio utemeljen. Naime, pravna doktrina i sudska praksa ukazuju da tužitelj, koji je već više puta bezuspješno pokušao koristiti izvanredne pravne lijekove protiv pravomoćnoga službeničkopravnog rješenja tuženikova prednika (Protuobavještajne agencije), KLASA: P1060-UP0501, URBROJ: 539-2001710-03/38736 od 29. kolovoza 2003., nema pravni interes za uvid u spis rečenoga pravomoćno dovršenog predmeta, a sadržaj predmetnog zahtjeva ne upućuje na postojanje dosad nerazmotrenog interesa za uvid u spis.

2.                 Tužitelj u tužbi i na raspravi osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da je zahtjev podnio na temelju upute iz točke 11. obrazloženja ovosudne presude donesene u predmetu poslovnog broja 2 UsI-987/2021, te da obrazloženje osporavanog rješenja tuženika ne udovoljava propisanim standardima, zbog čega ne omogućuje ni da u dovoljnoj mjeri bude postignuta procesna ravnoteža. Ističe da tuženik nije proveo postupanje propisano za ovu vrstu predmeta. Smatra da je potrebno utvrditi je li riječ o klasificiranim podacima i dodaje da ima saznanja o počinjenju kaznenih djela pri rješavanju ovog predmeta. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova ovog spora, u ukupnom iznosu od 6.250,00 kuna (PDV uključen).

3.                 Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev, uz zahtjev za naknadu troškova spora, u iznosu od 2.500,00 kuna.

4.                  Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, u spisima predmeta ovosudnih sporova vođenih pod poslovnim brojevima 2 UsI-9../21 i 2 UsI-1../21 (koncept), te u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, kao i prijedlog tužitelja da na sudjelovanje u ovome sporu u svojstvu zainteresirane osobe bude pozvan pučki pravobranitelj, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

5.                 Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 29. lipnja 2022., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6.                 Predmetnim zahtjevom tužitelj je, pozvavši se na uputu sadržanu u točki 11. presude donesene u predmetu poslovnog broja 2 UsI-987/2021, zatražio deklasifikaciju i dostavu na uvid dopisa tuženikova prednika od 13. lipnja 2006. (KLASA: P1000-UP0201, URBROJ: 539-20-01700-06/59766) i dopisa tuženika od 11. siječnja 2007. (KLASA: 011-03/07-01/13, URBROJ: 539-01-7011/852-07-1).

7.                 U jednom od ranijih sporova koje je tužitelj pokrenuo pred ovim Sudom donesena je presuda, poslovni broj: 2 UsI-1../2021-18 od 29. travnja 2021. godine. U obrazloženju te presude navedeno je, između ostalog, sljedeće:

10. No, upravni sud nije ovlašten odrediti deklasifikaciju klasificiranih podataka, već je to u isključivoj nadležnosti vlasnika podataka, u ovom slučaju tuženika (čl. 14. st. 1. ZTP-a). Ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika stoga je ograničena na utvrđivanje činjenice je li doista (i dalje) riječ o klasificiranim podacima, te je li tuženik utemeljeno odbio zahtjev tužitelja za pristup tim podacima, putem njihove dostave tuženiku. (…) 

13. (…) Nadzor nad – između ostalog - postupcima klasifikacije i deklasifikacije podataka uređen je odredbama članka 30. ZTP-a. Tuženik je, dakle, o zahtjevu tužitelja za deklasifikaciju odnosnih podataka bio dužan odlučiti (što je i učinio) jer se radi o jednom od zahtjeva koje je tužitelj izrijekom postavio, a ne zato jer je riječ o materiji o kojoj se odlučuje u upravnom postupku, odnosno primjenom Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP). Pri pravilnom odbijanju glavnoga tužiteljeva zahtjeva, što se odnosi na dostavu tih podataka (njihova deklasifikacija ovdje je tek instrumentalna u odnosu na pristup podacima putem njihove dostave), iz perspektive ostvarivanja tužiteljevih prava nije odlučno je li instrumentalni zahtjev za deklasifikaciju podataka upravnim aktom trebalo odbaciti ili odbiti. Sud, usto, i u ovom predmetu ukazuje tužitelju da se dio aktivnosti i radnji u nadležnosti javnopravnih tijela ne odvija u kontekstu upravnog postupka odnosno postupanja uređenih ZUP-om, te da je pogrešno smatrati da je svaki oblik komunikacije podnositelja podneska s javnopravnim tijelom nužno obuhvaćen nekim oblikom formalno-procesne zaštite na području upravnoga postupovnog prava. U većini postupaka koje pokreće, tužitelj očekuje (i) odgovore na pitanja koje mu javnopravna tijela u postupcima dotičnih vrsta nisu dužna pružiti. To što pravni poredak nije prilagođen tužiteljevim očekivanjima ne znači da tužitelju pripadaju prava koja pravnim poretkom nisu priznata.

8. U obrazloženju ovosudne presude, poslovni broj: 2 Us I-9../2021 od 22.

prosinca 2021., u sporu koji je također pokrenuo ovdje tužitelj, navedeno je i sljedeće:

11.              Što se tiče zahtjeva za deklasifikaciju odnosnih pismena, Sud podsjeća da se deklasifikacija tajnih (klasificiranih) podataka ne provodi u upravnom postupku, već primjenom mjerodavnih odredbi Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07 i 86/12). 

12.              Sud i u ovoj presudi napominje tužitelju da se dio aktivnosti i radnji u nadležnosti javnopravnih tijela ne odvija u kontekstu upravnog postupka odnosno postupanja uređenih ZUP-om, te da je pogrešno smatrati da je svaki oblik komunikacije podnositelja podneska s javnopravnim tijelom, odnosno svaki oblik pokušaja provjere pravilnosti rada tih tijela, nužno obuhvaćen nekim oblikom formalno-procesne zaštite na području upravnoga postupovnog prava. 

9.                 Iz sadržaja zahtjeva tužitelja od 17. siječnja 2022. ne proizlazi je li riječ o zahtjevu kojim se želi pokrenuti upravni postupak, ili, pak, o zahtjevu o kojem se odlučuje izvan upravnog postupka, u okviru provedbe Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07 i 86/12).

10.             Tužitelj je protiv odluke tuženika od 31. siječnja 2022. pokrenuo upravni spor, pa Sud zaključuje da tužitelj želi ocjenu zakonitosti te odluke kao upravnog akta, donesenog povodom zahtjeva čiji je cilj pokretanje upravnog postupka. U tom kontekstu, budući da nije riječ o upravnoj stvari, Sud utvrđuje da negativnom odlukom tuženika o tužiteljevom zahtjevu nije došlo do povrede zakona na štetu tužitelja. Pritom nije od bitnog utjecaja što je, u rečenom kontekstu, zahtjev trebalo odbaciti (čl. 41. st.

2. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21), a ne odbiti. 

11.             Stoga predmet ovog spora ne mogu biti odgovori na pitanja jesu li zatraženi dokumenti klasificirani, niti trebaju li biti klasificirani, niti je li tuženik poduzeo potrebne radnje vezane uz zahtjev tužitelja za deklasifikaciju podataka (koje radnje se ne poduzimaju u okviru upravnog postupka). Povezano s time postoje instrumenti propisani Zakonom o tajnosti podataka i Zakonom o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 79/06 i 105/06), izvan vođenja upravnog postupka i izvan ingerencije upravnog sudstva.

12.             Podnese li tužitelj ponovno tuženiku zahtjev sličnoga, nedovoljno preciznog sadržaja, može biti svrhovito najprije pozvati tužitelja na izjašnjenje želi li konkretnim podneskom pokrenuti upravni postupak ili neki od mehanizama izvan upravnog postupka, te, u skladu s time, nastaviti postupanje po podnesku. 

13.             Tužitelj (i) u ovome sporu prigovara činjenici da dužnosnici i službenici Državnog odvjetništva, koji u upravnim sporovima zastupaju Sigurnosno-obavještajnu agenciju, nisu upoznati sa sadržajem odnosnih klasificiranih podataka. Premda to nije od utjecaja na ishod ovog spora, povezano s time Sud uzgredno skreće pozornost na sljedeće. Kada Državno odvjetništvo zastupa tijela državne uprave i druga državna tijela, ono to ne čini u kaznenopravnom segmentu svojih ovlasti (tj. primjenom ovlasti što se tiču postupanja protiv počinitelja kaznenih djela i drugih kažnjivih djela), već u građansko-upravnom dijelu svojih poslova (čl. 36. Zakona o državnom odvjetništvu, "Narodne novine" br. 67/18 i 21/22, vezano uz čl. 29. st. 2. toga Zakona, u upravnom sporu vezano i uz čl. 20. st. 3.  Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS). Riječ je o standardnom odnosu između stranke i njenog opunomoćenika (zastupnika). Stoga, pri obavljanju spomenutih poslova, Državno odvjetništvo nije ovlašteno preispitivati pravilnost postupanja državnog tijela kojeg zastupa, niti je nužno da za obavljanje poslova zastupanja pred sudom raspolaže svim informacijama kojima raspolaže stranka. Općenito, stranke u svim sudskih postupcima same odlučuju koje će informacije povjeriti svojim opunomoćenicima, a opunomoćenici postupaju u skladu s uputama stranaka. Ako stranke osobama ili tijelima koje ih zastupaju ne pruže dovoljno informacija, na praktičnoj se razini mogu izložiti povećanom riziku neuspjeha u sporu, ali to ni na koji način ne utječe na valjanost zastupanja, niti na pravilnost odlučivanja suda. 

14.             Sukladno prethodnom, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom, pa je, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

15.             U pogledu zahtjeva tuženika za naknadu troškova spora po osnovi zastupanja od strane državnog odvjetništva, stajalište je ovog Suda da u tom pogledu ne postoji automatizam niti priznavanja s time povezanih troškova, niti uskrate priznavanja tih troškova, već je, u okolnostima konkretnog slučaja, potrebno primijeniti kriterije razvijene u praksi Europskog suda za ljudska prava (npr. 84.-97. obrazloženja presude od 18. srpnja 2013. donesene u predmetu Klauz protiv Hrvatske, zahtjev br. 28963/10). To uključuje i generalno stajalište po kojem se ne može smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica. Pri tome jedno od relevantnih mjerila može biti broj – suštinski jednakih ili vrlo sličnih – postupaka koje odnosna stranka pokreće protiv države, unatoč tome što dotadašnja sudska praksa pokazuje da nije riječ o osnovanim zahtjevima. Međutim, u međuvremenu je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio načelno stajalište (npr. u presudi, broj: U-zpz 1/2020-6 od 3. ožujka 2020.) da fakultativno zastupanje stranke od strane državnog odvjetništva na temelju punomoći ne daje pravo stranci na naknadu troškova postupka sukladno propisima o nagradama i naknadama za rad odvjetnika. Imajući u vidu ustavnu ulogu Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava (čl. 119. st. 1. Ustava Republike Hrvatske), ovaj Sud odlučio je odbiti i zahtjev tuženika za nadoknadu troškova spora, premda je tuženik u cijelosti uspio u sporu. 

U Rijeci 4. srpnja 2022.

S u d a c 

 

            dr. sc. Alen Rajko           

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.