Poslovni broj: 2 P-226/2021-46

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Ani Markač, u pravnoj stvari tužitelja H. M. d.o.o., O., OIB:.., (ranije H. T. d.o.o. sa sjedištem u C., MBS: …, OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica S. L., odvjetnica u OD B., L., M., S. & partneri d.o.o. iz Z., protiv tuženika F. H. d.o.o., Z.,  OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik K. P., odvjetnik u OD K., K. i partneri d.o.o., R., radi utvrđenja ništetnosti zadužnice i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 2. ožujka 2022. u nazočnosti punomoćnice tužitelja, zastupnice tuženika po zakonu J. Č., direktorice i punomoćnika tuženika, u kojem predmetu je presuda donesena i javno objavljena 12. travnja 2022.,

 

p r e s u d i o j e

 

I.              Utvrđuje se da je zadužnica tužitelja H. M. d.o.o., O., OIB:, (prije H. T. d.o.o., C., MBS: …, OIB: … i prije A.-A. P. d.o.o.), izdana na iznos od 228.000,00 kn i ovjerena od strane JB E. B. dana 24. listopada 2013. pod poslovnim brojem OV-9928/13, ništetna.

 

II.              Nalaže se tuženiku F. H. d.o.o. sa sjedištem u Z., MBS: …, OIB: …, platiti tužitelju H. M. d.o.o., O., OIB: … (prije H. T. d.o.o. sa sjedištem u C., MBS: …, OIB: …), iznos od 228.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi sukladno Zakonu o obveznim odnosima, u visini eskontne stope banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a koje kamate teku na iznos od:

-               19.745,94 kuna od   6. veljače 2015. do dana isplate,

-               17.881,73 kuna od   6. veljače 2015. do dana isplate,

-                 4.454,05 kuna od 10. veljače 2015. do dana isplate,

-                  625,00 kuna od 10. veljače 2015. do dana isplate,

-       185.293,28 kuna od 13. ožujka 2015. do dana isplate,

sve u roku 8 (osam) dana.

 

III.              Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se tuženiku nalaže da tužitelju na iznos od 228.000,00 kn plati zakonske zatezne kamate koje teku na iznose:

-                 19.745,94 kuna od 6. veljače 2015. do dana isplate,

-                 17.881,73 kuna od 6. veljače 2015. do dana isplate,

-               4.454,05 kuna od 10. veljače 2015. do dana isplate,

-              625,00 kuna od 10. veljače 2015. do dana isplate,

-       185.293,28 kuna od 13. ožujka 2015. do dana isplate, preko stope iz točke II. izreke ove  presude.

 

r i j e š i o  j e

 

I.              Utvrđuje se da je tužitelj povukao prijedlog za osiguranje koji glasi:

"Radi osiguranja nenovčane tražbine predlagatelja osiguranja društva H. T. d.o.o. sa sjedištem u C., MBS:…, OIB: … prema protivniku osiguranja društvu F. H. d.o.o. sa sjedištem u Z., MBS: …, OIB: …, radi zabrane naplate i primitka isplate temeljem Zadužnice predlagatelja osiguranja, ovjerene od strane JB E. B. dana 24. listopada 2013. pod poslovnim brojem OV-9928/13, izdane na iznos od 228.000,00 kn, određuje se

privremena mjera

 

1.              Zabranjuje se protivniku osiguranja društvu FALKENSTEINER HOTELMANAGEMENT d.o.o. sa sjedištem u Zadru, Zrinsko-Frankopanska 38, MBS: 080441577, OIB: 41661447923 naplatiti i primiti isplatu po Zadužnici predlagatelja osiguranja, izdanoj na iznos od 228.000,00 kn, i ovjerenoj od strane javnog bilježnika Emila Brkića dana 24. listopada 2013. pod poslovnim brojem OV-9928/13.

 

2.              Zabranjuje se Financijskoj agenciji da daje bankama naloge za izvršavanje temeljem Zadužnice predlagatelja osiguranja, izdanoj na iznos od 228.000,00 kn, i ovjerenoj od strane JB E. B. dana 24. listopada 2013. pod poslovnim brojem OV-9928/13, na novčanim sredstvima predlagatelja osiguranja.

 

3.              Nalaže se Financijskoj agenciji da Zadužnicu predlagatelja osiguranja, izdanoj na iznos od 228.000,00 kn i ovjerenoj od strane JB E. B. dana 24. listopada 2013. pod poslovnim brojem OV-9928/13 briše iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje.

 

4.              Upozorava se Financijska agencija da predlagatelju osiguranja odgovara za štetu koja bi istome nastala njezinim postupanjem protivno zabranama iz točke 2. te nalogu iz točke 4. ovog rješenja.

 

5.              Ova privremena mjera ostaje na snazi najduže 15 dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu po sudskoj odluci u ovom postupku.

 

6.              Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovu provedbu.

 

7.              Nalaže se protivniku osiguranja naknaditi predlagatelju osiguranja trošak postupka osiguranja zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama."

 

II.              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 27.545,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 (osam) dana.

 

III.              U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 9.970,00 kuna odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1.              Tužitelj je protiv tuženika 12. ožujka 2015. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti zadužnice i isplate iznosa od 42.706,72 kn, kao i prijedlog za osiguranje nenovačene tražbine određivanjem privremene mjere sve pobliže kao u točki I. izreke rješenja. U tužbi navodi kako mu je 5. veljače 2015. s poslovnog računa zaplijenjen iznos od 37.707,67 kn te da mu je za preostali iznos od oko 190.000,00 kn račun blokiran, da bi mu tijekom sljedećih nekoliko dana s poslovnog računa bio zaplijenjeno i preneseno dodatnih 5.174,00 kn. Zapljena sredstva i blokada poslovnog računa tužitelja da je izvršena temeljem zadužnice izdane od strane tužitelja u korist tuženika na iznos od 228.000,00 kn, koja je ovjerena od strane JB E. B. dana 24. listopada 2013. pod poslovnim brojem OV-9928/13. Predmetna zadužnica da je protupravno podnesena na naplatu, a iznos sredstava prenesen na račun tuženika da predstavlja stečeno bez osnove. Tužitelj u svojim poslovnim knjigama da nema evidentirano nikakvo nepodmireno potraživanje prema tuženiku, već da on ima prema tuženiku otvoreno potraživanje u iznosu od 52.816,72 kn. Tužitelj nadalje ističe da mu nije poznato za osiguranje koje tražbine je zadužnica bila izdana, kao niti za  naplatu kojeg potraživanja je zadužnica dana na naplatu. Tužitelj i tuženik da su bili u poslovnom odnosu na temelju Management ugovora sklopljenog dana 12. siječnja 2009. te da je isti ugovor raskinut s danom 31. listopada 2013. temeljem Sporazuma o raskidu Management ugovora potpisanog dana 6. studenog 2013. U vrijeme izdavanja zadužnice (24. listopada 2013.) tužitelj i tuženik su pregovarali o raskidu međusobne suradnje i nisu sklapali nove poslove za osiguranje kojih bi se izdavale zadužnice. U samom Sporazumu bio je utvrđen iznos naknade za prijevremeni raskid ugovora u paušalnom iznosu od 250.000,00 Eura, a koja naknada da je u cijelosti plaćena tuženiku, stoga tužitelj smatra da je podnošenje zadužnice na naplatu u potpunosti pravno neosnovano, a zaplijenjena sredstva da predstavljaju stečeno bez osnove.

 

1.1.              Zadužnica da je izdana od strane neovlaštene osobe. Istu da je u ime tužitelja koji je ranije poslovao pod tvrtkom A.-A.-projekt d.o.o., potpisao gospodina A. B. temeljem punomoći izdane 7. veljače 2011. U navedenoj punomoći da je bilo izričito navedeno da punomoćnik nije ovlašten izdavati zadužnice. Osim toga navedena zabrana da proizlazi i iz pravne prirode punomoći. U konkretnom slučaju da se radi o tzv. trgovačkoj punomoći reguliranoj čl. 55. i 56. Zakona o trgovačkim društvima (nadalje ZTD). Tako da je i u samom ZTD-u u čl. 56. st. 2. propisano da trgovački punomoćnik ne može bez posebne ovlasti otuđiti, ni opteretiti nekretninu svog vlastodavca, mjenično niti čekovno ga obvezati, preuzeti obveze iz jamstva, uzeti za njega zajam, nagoditi se niti voditi spor. Budući da je ZTD donesen 1995. godine, u istome nije izričito predviđena zabrana izdavanja zadužnice, jer su zadužnice regulirane tek Ovršnim zakonom donesenim 1996. godine, dakle godinu dana nakon donošenja ZTD-a. Međutim, iz smisla i svrhe navedene odredbe nesporno da se ista analogno primjenjuje i na zadužnice. Upravo iz razloga da se izbjegne pitanje interpretacije navedene odredbe ZTD-a u punomoći da je izričito navedena zabrana izdavanja zadužnice i ostalih sredstava osiguranja. Obzirom da je zadužnica izdana na iznos od 228.000,00 kn što da približno odgovara iznosu od 30.000,00 Eura za pretpostaviti je da je JB prilikom ovjeravanja zadužnice pogrešno interpretirao tekst punomoći, na način da se ograničenje do vrijednosti od 30.000,00 Eura odnosi i na izdavanja mjenice, zadužnice i ostalih sredstava osiguranja. Predmetno tumačenje teksta punomoći da je pogrešno, suprotno volji izdavatelja punomoći te isto da nije u duhu hrvatskog jezika.

 

1.2.               Prilikom ovjeravanja zadužnice tužitelj je mišljenja da je došlo do propusta JB, koji temeljem punomoći da nije smio ovjeriti zadužnicu iz razloga jer da je isti trebao biti upoznat s ograničenjima trgovačke punomoći koja da su propisana čl. 56. st. 2. ZTD-a.

 

1.3              U skladu s čl. 426. ZTD-a jedino uprava društva s ograničenom odgovornošću može prema trećim poduzimati radnje zastupanja društva, u koje radnje spada i izdavanje zadužnice. Uprava bi mogla opunomoćiti treću osobu da poduzima radnje u ime i za račun društva, ali u ovom slučaju uprava nije izdala specijalnu punomoć za izdavanje zadužnice trećoj osobi. Predmetna odredba čl. 426. ZTD-a o tome da društvo s ograničenom odgovornošću zastupa uprava je prisilne naravi, slijedom navedenog, a budući da je zadužnicu u ime i za račun društva izdao gospodin A. B. koji nije bio ovlašten na takvu radnju, zadužnica je izdana protivno prisilnom propisu ZTD-a i kao takva je ništetna.

 

1.4              Tužitelj nadalje u tužbi ističe i da je potpisnik zadužnice u ime tužitelja ujedno i član uprave –direktor tuženika. Zadužnicu da je potpisao gospodin A. B. u ime tužitelja, a ista da je izdana u korist tuženika čiji je gospodin A. B. bio član uprave-direktor. Iz povijesnog izvatka proizlazi da je A. B. direktor tuženika od 14. lipnja 2006., a tu funkciju obavljao je i u vrijeme podnošenja tužbe. Od 14. lipnja 2006. do 27. svibnja 2010. zastupao je društvo skupno, a nakon toga (što znači i u spornom periodu) zastupao je društvo samostalno i pojedinačno. Izdavanje zadužnice i njenog davanje na naplatu da predstavlja sklapanje ugovora sa samim sobom, na što tuženik da nije bio ovlašten. Navedeno ograničenje da je regulirano čl. 49. ZTD-a te se temeljem čl. 56/4 ZTD-a primjenjuje i na gospodina A. B., kao na trgovačkog punomoćnika. Sve da je isti i bio ovlašten na izdavanje zadužnice, što da tužitelj izričito opovrgava, isti nije smio bez posebne ovlasti tužitelja nastupati kao druga ugovorna strana i izdavati zadužnice u ime i za račun tuženika. Tužitelj da nije niti općenito opunomoćio gospodina A. B. na izdavanje zadužnica niti ga je ovlastio na izdavanje zadužnice upravo tuženiku. Predmetna zadužnica da je izdana dva dana prije prestanka važenja punomoći na temelju koje je ista potpisana. Gospodin A. B. da je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navedeno iz razloga jer isti osim što uopće nije bio ovlašten na izdavanje bilo kakve zadužnice te osim što se u slučaju zadužnice radilo o sklapanju ugovora sa samim sobom, znači posla za koji je osim specijalne punomoći za izdavanje zadužnice gospodin A. B. trebao ishoditi i posebno ovlaštenje za izdavanje zadužnice društvu u kojem je direktor. Zadužnica je izdana u četvrtak 24. listopada 2013., a u ponedjeljak 28. listopada 2013. znači samo jedan radni dan kasnije da je formalno okončan postupak kupoprodaje udjela u tužitelju i smijenjena je uprava tužitelja, a koja je gospodinu B. dala punomoć.

 

1.5.              Istovremeno s pregovorima o kupoprodaji udjela u tužitelju da su bili vođeni i pregovori o raskidu Managerskog ugovora sklopljenog između tužitelja i tuženika, za provedbu kojeg je punomoć bila izdana. Raskidom Managerskog ugovora s danom 30. listopada 2013. da je prestala vrijediti i punomoć jer tuženi više nije bio upraviteljem hotela u vlasništvu tužitelja. Na svim pregovorima da je sudjelovao gospodin A. B. kao direktor tuženika - upravitelja hotela i sve naprijed navedeno istome da je bilo poznato. Tužitelj smatra kako je teško za povjerovati da je gospodin A. B. četiri dana prije formalnog prestanka njegovog mandata kao upravitelj hotela u vlasništvu tužitelja u dobroj vjeri izdao zadužnicu tuženiku – društvu čiji je direktor, premda je istovremeno pregovarao i u konačnici potpisao Sporazum u koje se utvrđuje da ne postoje daljnja potraživanja prema tužitelju. Da je zadužnica bila izdana kao osiguranje bilo kojeg potraživanja iz Sporazuma isto bi bilo navedeno u Sporazumu, a iznos na koji bi zadužnica bila izdana odgovarao bi nekom od potraživanja iz Sporazuma. Budući da tužitelj nema nikakav dug prema tuženiku te da je zadužnica protupravno izdana i dana na naplatu, tužitelj je predložio da sud u cijelosti prihvati njegov tužbeni zahtjev.

 

2.              Podneskom od 26. ožujka 2015. tužitelj je sukladno odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - u nastavku teksta ZPP) izvršio objektivnu preinaku tužbe jer je povećao tužbeni zahtjev na isplatu sa iznosa od 42.706,72 kn na 228.000,00 kn. Navedeno iz razloga jer da je u međuvremenu od podnošenja tužbe s poslovnog računa tužitelja zaplijenjen i prenesen na račun tuženika i dodatni iznos od 185.293,28 kn, a sve navedeno da je učinjeno temeljem zadužnice izdane od strane tužitelja u korist tuženika na iznos od 228.000,00 kn. Istim podneskom tužitelj je povukao i prijedlog za osiguranje radi zabrane naplate i primitka naplate temeljem zadužnice, a koji prijedlog je podnio uz tužbu, jer da je isti u međuvremenu postao bespredmetan. 

 

3.              Tuženiku je tužba na odgovor bila dostavljena 22. svibnja 2015., kako to i proizlazi iz povratnice priložene u spisu (list spisa 56), slijedom čega nije bio potreban pristanak istog na preinaku tužbe tužitelja od 26. ožujka 2015., a sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a.

 

3.1.              U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako su tužitelj i tuženik bili u poslovnom odnosu temeljem Management ugovora sklopljenog 12. siječnja 2009., a koji Ugovor je raskinut s danom 31. listopada 2013. temeljem Sporazuma o raskidu management ugovora potpisanog 6. studenog 2013. u kojem Sporazumu je bio utvrđen iznos naknade za prijevremeni raskid ugovora u paušalnom iznosu od 250.000,00 Eura. Tuženik ističe da je upravo s osnove navedenog poslovnog odnosa tužitelja i tuženika nastalo tuženikovo potraživanje u iznosu od 590.000,00 kn budući tužitelj, a protivno tvrdnjama iznijetim u svojoj tužbi, predmetni iznos nije u cijelosti podmirio tuženiku. Tuženik da je u više navrata pozivao tužitelja mirnim putem platiti preostali iznos od 590.000,00 kn, a kada tužitelj isto nije učinio tuženik je aktivirao sredstvo osiguranja izdano u svezi predmetnog ugovora, stoga da se kontradiktornim čine navodi tužitelja da mu nije poznato za osiguranje koje tražbine je zadužnica bila izdana kao niti za naplatu kojeg potraživanja je zadužnica dana na naplatu. Također neosnovana je i tvrdnja tužitelja da je opisana zadužnica protupravno podnesena na naplatu, a iznos sredstava prenesen na račun tuženika da predstavlja stečeno bez osnove.

 

3.2.              U odnosu na tvrdnje tužitelja da je zadužnicu u ime tužitelja potpisao gospodin A. B. i to temeljem punomoći od 7. veljače 2011., a u kojoj punomoći da je navodno punomoćniku bilo izričito zabranjeno izdavati mjenice, čekove, zadužnice i druge slične instrumente…..te da osim što je ta zabrana bila navedena u punomoći da ista proizlazi i iz same pravne prirode punomoći. Nadalje, tužitelj navodi i da je javni bilježnik prilikom ovjeravanja zadužnice također pogrešno interpretirao tekst punomoći, budući predmetno tumačenje teksta punomoći istog nije u skladu s voljom izdavatelja punomoći te nije u duhu hrvatskog jezika, a javni bilježnik je pak morao prilikom ovjere zadužnice biti upoznat s ograničenjima trgovačke punomoći koja su propisana čl. 56/2 Zakona o trgovačkim društvima, stoga tužitelj zaključuje budući je zadužnicu u ime i za račun društva izdala osoba koja nije bila ovlaštena na takvu radnju, zadužnica je izdana protivno prisilnim propisima i kao takva je ništetna. Tuženik smatra da prednji navodi tužitelja nisu točni. Navedeno iz razloga jer da iz uvodnog teksta same punomoći proizlazi da je gospodin A. B. opunomoćen obavljati sve poslove koji ulaze u opseg redovnog upravljanja F. H. T. u C., a napose je bio opunomoćen u ime i za račun opunomoćitelja poduzimati pravne radnje i upravljačke poslove navedene na prvoj strani predmetne punomoći. Uzimajući u obzir sadržaj predmetne punomoći ista da odgovara trgovačkoj punomoći iz čl. 55. i 56. Zakona o trgovačkim društvima, budući je odredbom čl. 56. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima propisano da je trgovački punomoćnik ''ovlašten sklapati sve ugovore i poduzimati sve pravne radnje koje su u prometu uobičajene pri vođenju poduzeća ili dijela poduzeća na koje se odnosi njegova punomoć ili koje su za to potrebne.'' Odredbom čl. 56. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima propisano je da trgovački punomoćnik ''ne može bez posebne ovlasti otuđiti ni opteretiti svog vlastodavca, mjenično niti čekovno ga obvezati, preuzeti obveze iz jamstva, uzeti za njega zajam, nagoditi se niti voditi spor.'' Sukladno komentaru Zakona o trgovačkim društvima (2008., G., Ć., B. i B., str. 80 i 81.) ovlasti koje proizlaze iz trgovačke punomoći dijele se na opće/generalne i posebne/specijalne.

 

3.2.1.              Pod općim ovlastima koje je trgovački punomoćnik ovlašten na temelju trgovačke punomoći iz čl. 56. Zakona o trgovačkim društvima poduzimati je sklapanje svih ugovora i poduzimanje svih pravnih radnji koje su uobičajene u prometu pri vođenju poduzeća ili koje su potrebne za to vođenje poduzeća. Ono što je u prometu uobičajeno označava pravne poslove i radnje koji se obavljaju u redovitom poslovanju poduzeća. U provedbi tih uobičajenih poslova koji su predmet poslovanja trgovačkog društva i koji se upisuju u sudski registar, mogu se obaviti i druge radnje koje su za to potrebne, a opća trgovačka punomoć odnosi se i na te radnje.

 

3.2.2.              Pod posebnim ovlastima koje je trgovački punomoćnik ovlašten na temelju trgovačke punomoći iz čl. 56. Zakona o trgovačkim društvima poduzimati jesu poslovi koji ne ulaze u uobičajeno poslovanje pri vođenju poduzeća. Tako je trgovačkom punomoćniku potrebna posebna ovlast ako za vlastodavac treba obaviti: otuđivanje ili opterećivanje nekretnina vlastodavca, mjenično i čekovno obvezivanje vlastodavca, preuzimanje obveza iz jamstva, uzimanje zajma, sklapanje nagodbe te vođenje spora.

 

3.3.              U odnosu na naprijed navedeno punomoć od 7. veljače 2011., na drugoj strani jasno i nedvojbeno sadrži posebno ovlaštenje temeljem kojega je opunomoćeniku ''IZRIČITO zabranjeno izdavati mjenice, čekove, zadužnice i slične instrumente, otuđivati stvari u vlasništvu opunomoćitelja čija vrijednost  prelazi protuvrijednost u kunama u iznosu od 30.000,00 Eura…..''. Temeljem takvog ovlaštenja navedenog u predmetnoj punomoći javni bilježnik je ispravno zaključio da je opunomoćenik  ovlašten izdati zadužnicu na iznos koji ne prelazi 30.000,00 Eura protuvrijednosti u kunama te u konkretnom slučaju osnovano i zakonito izvršio ovjeru predmetne zadužnice. Tvrdnja tužitelja da je navedeno ovlaštenje sadržano u predmetnoj  punomoći pogrešno, suprotno volji izdavatelja punomoći te da nije u duhu hrvatskog jezika u cijelosti je bespredmetna budući ovlaštenje sadržano u predmetnoj punomoći ne ostavlja niti jednu dvojbu u pogledu tumačenja istog. Nadalje, a kako proizlazi iz gore navedenog komentara Zakona o trgovačkim društvima (2008., G., Ć., B. i B., str. 80 i 81.) da bi opunomoćenik bio ovlašten poduzimati poslove koji ne ulaze u uobičajene poslove pri vođenju društva isti mora imati posebno ovlaštenje, a za koje ovlaštenje zakon vlastodavcu/opunomoćitelju ne propisuju obvezu izdavanja posebne/specijalne punomoći, stoga navod tuženika da je u tom dijelu gospodinu B. trebala biti izdana posebna punomoć nisu pravno relevantni niti su osnovani, budući je u potpunosti predmetna ovlast dana u tekstu punomoći od 7. veljače 2011. na str. 2. iste punomoći.

 

3.4.              Daljnji navodi tužitelja u pogledu prisilne naravi odredbe čl. 426. Zakona o trgovačkim društvima te dovođena iste u korelaciju s ništetnošću predmetne zadužnice na način da je ista ništetna iz razloga što ju je u ime i za račun društva izdala osobna koja nije bila ovlaštena na takvu radnju nisu i ne mogu biti razlogom ništetnosti zadužnice kao pravnog posla. U konkretnom slučaju da je opunomoćenik protivno ovlaštenju iz trgovačke punomoći poduzeo pravni posao radilo bi se o prekoračenju ovlaštenja te bi tako poduzeti pravni posao bio nevaljan, a nikako ništetan kako to pokušava prikazati tužitelj. Naime, odredbom čl. 56. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima u području prekoračenja ovlasti trgovačkog punomoćnika otklonjena je teorija  ultra vires, prema kojoj bi posao zbog prekoračenja ovlaštenja bio nevaljan. Jedino ako bi trgovački punomoćnik sklopio posao iz čl. 56. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima, a bez posebne ovlasti za sklapanje istog, takav bi ugovor/pravni posao  bio nevaljan, a ni u kojem slučaju ništetan. S obzirom da je osnova rubriciranog tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti zadužnice i isplate, a koja ništetnost u konkretnom slučaju da ne postoji, tuženik je predložio sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovane te obvezati tužitelja na naknadu tuženiku podnošenjem ove tužbe prouzročenih troškova.

 

3.5.              U odnosu na navode tužitelja da izdavanje predmetne zadužnice koju je gospodin A. B. u ime tužitelja izdao u korist tuženika predstavlja sklapanje ugovora sa samim sobom budući da je potpisnik zadužnice u ime tužitelja ujedno i član uprave – direktor tuženika, tuženik ističe kako je odredbom čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima propisano da ''prokurist ne može bez posebne ovlasti trgovačkog društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime, a za račun drugih osoba ili u ime i za račun drugih osoba.'' Sukladno komentaru Zakona o trgovačkim društvima društvima (2008., G., Ć., B. i B., str. 74 i 75.) u ovom slučaju da se radi o općoj zabrani budući prokurist u poslovnoj praksi u svojstvu punomoćnika trgovačkog društva može doći u situacije u kojima bi trebao sklopiti ugovor sa samim sobom, tj. da kao treća osoba sklapa ugovor s trgovačkim društvom. Obzirom je vrlo teško pretpostaviti da bi u takvim situacijama podjednako zastupao interese društva kao prokurist i vlastite interese kao fizičke osobe, Zakon o trgovačkim društvima je tu dvojbu riješio na način da je zabranio sklapanju ugovora sa samim sobom. Predmetno se sukladno odredbi čl. 56. st. 4. Zakona o trgovačkim društvima odnosi i na trgovačkog opunomoćenika, zatim sukladno odredbi čl. 41. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima na zakonske zastupnike, sukladno odredbi čl. 42. st. 4. Zakona o trgovačkim društvima na zastupnike po punomoći te sukladno odredbi čl. 58. st. 5. Zakona o trgovačkim društvima na trgovački putnike. Iz navedenog tumačenja proizlazi da je intencija zakonodavca prilikom propisivanja predmetne zabrane bila onemogućiti, odnosno zabraniti gore navedenim osobama sklapanje ugovora sa samima sobom kao fizičkim osobama te kao komisionar ili zastupnik u svoje ime a za račun drugih osoba, ili kao takav u ime i za račun drugih osoba. Navedena opća zabrana nije isključiva i izriječita zabrana budući Zakon o trgovačkim društvima u čl. 49. propisuje da prokurist ukoliko ima posebnu ovlast može poduzeti i navedene radnje, dakle ukoliko mu trgovačko društvo dade za to posebnu oblast, prokurist ili trgovački opunomoćenik može nastupati u oba svojstva. Za davanje navedene ovlasti zakon da ne propisuje obvezu vlastodavcu/opunomoćitelju izdavanja posebne/specijalne punomoći tako da je i u ovom pogledu pravno valjana radnja poduzeta od strane gospodina B. budući je isti imao valjano ovlaštenje sadržano u punomoći od 7. veljače 2011., slijedom čega da time isti nije postupio protivno zabrani propisanoj odredbom čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima.

 

3.6.              Slijedom navedenog, a osobito uzimajući u obzir činjenicu da je osnova rubriciranog tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti zadužnice i isplate, a koja ništetnost u konkretnom slučaju da ne postoji, tuženik je predložio sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovane te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od donošenja presude pa sve do isplate, sve u roku od 8 dana.

 

4.              U daljnjem tijeku postupka stranke su svoje činjenične navode i pravna stajališta iznijele na ročištima 19. lipnja 2015. (list spisa 58), 15. listopada 2015. (list spisa 90 do 91), 27. siječnja 2016. (list spisa 123 do 124), 26. travnja 2016. (list spisa 136), 28. listopada 2021. (lis spisa 220 do 221) i 2. ožujka 2022. (list spisa 250 do 254), kao i u podnescima tuženik od 29. lipnja 2015. (list spisa 71 do 74) i od 30. listopada 2015. (list spisa 114 do 116), tužitelj od 2. listopada 2015. (list spisa 78 do 80) i od 30. travnja 2021. (list spisa 140 do 142), tuženik od 26. listopada 2021. i od 28. listopada 2021. (list spisa 206 do 209 i  218) i tužitelj od 5. siječnja 2022. (list spisa 226 do 229).

 

5.              Nadalje, za navesti je da je sud rješenjem poslovni broj P-64/2015-24 od 26. travnja 2016. sukladno čl. 213. st. 1. u svezi čl. 12. ZPP-a prekinuo konkretni parnični postupak dok se pravomoćno ne završi parnični postupak Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-784/2015 koji se vodio između istih stranka samo u obrnutim stranačkim ulogama radi isplate iznosa kojem je pravna osnova bila ista kao i pravna osnova za naplatu sporne zadužnice. Odnosno u postupku pred Trgovačkim sudom u Rijeci tuženik, a tamo tužitelj tužio je na isplatu tuženika, a ovdje tužitelja temeljem iste pravne osnove, čl. 4.1. Sporazuma o raskidu management ugovora dok u ovoj parnici tužitelj od tuženika potražuje bespravno naplaćen iznos za koji tuženik tvrdi da je naplaćen upravno temeljem tog potraživanja odnosno po čl. 4.1. Sporazuma o raskidu ugovora. Predmetno rješenje ovog suda poslovni broj P-64/2015-24 postalo je pravomoćno 2. rujna 2017.

 

6.              Rješenjem suda poslovni broj P-218/2021-29 od 15. rujna 2021. nastavljen je ovaj parnični postupak, prethodno prekinut rješenjem od 26. travnja 2016. Postupak je nastavljen sukladno odredbi čl. 215. st. 4. ZPP-a jer je postupak koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Rijeci pod poslovnim brom P-784/2015 pravomoćno okončan. Međutim, istim rješenjem sud je ponovo prekinuo konkretni parnični postupak, sada sukladno odredbi čl. 212. toč. 4. ZPP-a jer je tužitelj H. T. d.o.o. C. OIB:… prestao postojati pripajanjem društvu H. M. d.o.o., O., OIB: … i to temeljem Ugovora o pripajanju  od 21. studenog 2016. te odluke člana pripojenog društva i društva primatelja. Navedeno rješenje postalo je pravomoćno 24. rujna 2021.

 

7.              Rješenjem suda poslovni broj P-226/2021-32 od 1. listopada 2021. ponovo je nastavljen ovaj postupak prethodno prekinut rješenjem suda poslovni broj P-218/2021-29, budući da je pravni sljednik tužitelja H. M. d.o.o., O., OIB: …, podneskom od 20. rujna 2021. obavijestio suda da preuzima konkretni parnični postupak. Istim rješenjem određeno je da će se postupak dalje voditi pod gornjim poslovnim brojem, kao i da rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći počinju za zainteresiranu stranku teći u cijelosti iznova od dana kada joj sud dostavi rješenje o nastavku postupka. Predmetno rješenje suda postalo je pravomoćno 12. listopada 2021.

 

8.              Svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivne strane čl. 219. st. 1. ZPP-a.

 

9.              U dokaznom postupku sud je saslušao svjedoka A. B. (list spisa 250 do 251) i zastupnike stranka po zakonu i to za tuženika S. Č. (list spisa 252 do 253), dok zastupnik tužitelja po zakonu nije saslušan obzirom da isti nije pristupio na ročište 2. ožujka 2022., a tužitelj u daljnjem tijeku postupka nije ustrajao na saslušanju istog. 

 

10.              Pregledane su i pročitane isprave priložene u spis i to: bankovni izvadak o stanju i prometu prednika tužitelja od 10. ožujka 2015. (list spisa 8 do 9), preslika zadužnice (list spisa 10 do 11), preslika punomoći od 7. veljače 2011., ovjerena kod JB I. L. iz Z., pod brojem OV-1510/2011 (list spisa 12 do 13), preslika Sporazuma o raskidu management ugovora od 12. siječnja 2009. (list spisa 15 do 24), povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (list spisa 25 do 30), povijesni izvadak iz sudskog registra za prednika tužitelja (list spisa 31 do 36), bankovni izvadak o stanju i prometu prednika tužitelja od 16. ožujka 2015. (list spisa 44), presliku opomene tuženika tužitelju od 18. prosinca 2014. (list spisa 54 do 55), račun tuženika broj 329-2014-1 od 1. studenog 2014. (list spisa 56), e-mail korespondenciju (list spisa 66 do 70, 92 do 111 i 117 do 119), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2688/2018-2 od 10. prosinca 2020. (list spisa 145 do 149), presudu Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-784/2015-56 od 18. studenog 2016. (list spisa 151 do 160) i rješenje Općinskog državnog odvjetništva u Zadru, broj:K-DO-20/2016, Ir-DO-120/16, KPO-DO-2/16 od 7. lipnja 2016. (list spisa 210 do 215).

 

11.              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnosti zadužnice prednika tužitelja izdane na iznos od 228.000,00 kn i ovjerene od strane JB E. B. 24. listopada 2013. pod poslovnim brojem OV-9928/13, te isplata iznosa od 228.000,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koji iznos tužitelj potražuje od tuženika na ime povrata stečenog bez osnove.

 

12.              Tužbeni zahtjev je osnovan.

 

13.              Među strankama nije sporno da je tuženik od tužitelja naplatio iznos od 228.000,00 kn, temeljem sporne zadužnice prednika tužitelja ovjerene od strane JB E. B. dana 4. listopada 2013. pod poslovnim brojem OV-9928/13.

 

14.              Među strankama nadalje nije sporno, ni da su prednik tužitelja i tuženik bili u poslovnom odnosu temeljem Management ugovora sklopljenog dana 12. siječnja 2009., a koji ugovor je raskinut s danom 31. listopada 2013. temeljem Sporazuma o raskidu Management ugovora potpisanog 6. studenog 2013., kao i da su stranke na ime naknade za prijevremeni raskid ugovora u samom sporazumu uglavile iznos paušalne naknade od 250.000,00 Eura.

 

15.              Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je paušalna naknada u iznosu od 250.000,00 Eura tuženiku u cijelosti plaćena, slijedom čega da je sporna zadužnica protupravno podnesena na naplatu, dok da iznos sredstva prenesen na račun tuženika predstavlja stečeno bez osnove. Tužitelj prema tuženika nema nikakvih nepodmirenih potraživanja. Tužitelj nadalje navodi kako je sporna zadužnica izdana od strane neovlaštene osobe jer da gospodin A. B. koji je izdao navedenu zadužnicu u ime tužitelja, a u korist tuženika nije imao specijalnu punomoć za izdavanje zadužnice trećoj osobi slijedom čega da je ista ništetna jer da je protivna prisilnim propisima Zakona o trgovačkim društvima jer da odredba čl. 426. predmetnog Zakona koja propisuje da društvo s ograničenom odgovorenošću zastupa uprava je prisilne naravi. Tužitelj nadalje navodi i da je predmetna zadužnica ništetna jer da je u konkretnom slučaju došlo do sklapanja ugovora sa samim sobom budući je A. B. zadužnicu potpisao u ime tužitelja, a ista je izdana u korist tuženika čiji je je jedini član uprave – direktor u to vrijeme bio taj isti A. B.. Upravo kršenje zabrane sklapanja ugovora sa samim sobom da za posljedicu ima ništetnost tako sklopljenog pravnog posla, koji da uključuje i zadužnicu.

 

16.               Tuženik s druge strane u odgovoru na tužbu tvrdi da mu je tužitelj ostavo dužan jer da mu u cijelosti nije platio ugovorenu paušalnu naknadu za prijevremeni raskid ugovora, a sve sukladno Sporazuma o raskidu Management ugovora potpisanog 6. studenog 2013., slijedom kojeg odnosa da je i nastalo tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 590.000,00 kn, a koji iznos tužitelj tuženiku da nije namirio zbog čega da mu je onda isti i izdao račun broj 329-2014-1 od 1. studenog 2014. Budući da mu tužitelj navedeni iznos nije platio ni nakon što da je pozvao da to učini mirnim putem, tuženik da je aktivirao sredstvo osiguranja izdano u svezi predmetnog ugovora.

 

17.              Uvidom u predmetnu zadužnicu proizlazi da je ista bila izdana u ime društva prednika tužitelja A.-A. P. d.o.o., C., OIB:…, a u korist društva tuženika radi naplate tražbine u iznosu od 228.000,00 kn sa zateznom kamatom po stopi od 15%. Predmetnu zadužnicu je u ime dužnika potpisao A. B., što i nije sporno među stanakama, a navedeno je potvrdio i sam A. B. koji je saslušan u svojstvu svjedoka na ročištu glavne rasprave održane 2. ožujka 2022. Predmetna zadužnica je ovjerena od strane JB E. B. iz Z. dana 24. listopada 2013., pod brojem OV-9928/13.

 

18.              Nadalje, iz punomoći ovjerene 7. veljače 2011. kod JB I. L. pod brojem OV-1510/2011 proizlazi da je prednika tužitelja društvo A.-A. P. d.o.o., C., OIB:… izdalo generalnu punomoć gospodinu A. B. da u ime i za račun opunomoćitelja poduzima određene pravne i upravljačke poslove, pobliže navedene u predmetnoj punomoći, dok mu je u istoj punomoći bilo izričito zabranjeno: "izdavati mjenice, čekove, zadužnice i druge slične instrumente, otuđivati stvari u vlasništvu opunomoćitelja čija vrijednost prelazi protuvrijednost u kunama iznosa od 30.000,00 eura, davati i primati u najam ili zakup duže od dvije godine, zaduživati se kod banaka, preuzimati bilo kakav dug čiji je iznos viši protuvrijednosti u kunama od 35.000,00 eura ili koji obvezuje opunomoćitelja na vrijeme duže od dvije godine, davati jamstva ili založna prava, poduzimati izvanredne građevinske radove, odobravati zajmove (osim u slučaju odobrenja odgode plaćanja za bilo koje hotelske usluge), davati punomoć odvjetnicima i drugim, osim iz gore navedenih razloga." Predmetna punomoć bila je valjana do opoziva.

 

19.              Iz iskaza svjedoka A. B. proizlazi da je isti bio zaposlenik tuženika od veljače 2002. do prosinca 2020. U odnosu na prednika tužitelja da je imao specijalnu punomoć, a u vrijeme kada je bio zaposlenik tuženika. Specijalna punomoć da je podrazumijevala u principu sve, osim zaduživanja društva i prodaju imovine, pa tako i potpisivanje zadužnica kao osiguranje plaćanja dobavljačima i ugovornim stranama. Potvrdio je da se na listu spisa 10, a na kojem se nalazi preslika predmetne zadužnice nalazi njegov potpis u ime dužnika. Obzirom da je bio zaposlenik tuženika, dobio je specijalnu punomoć jer su tužitelj i tuženik bili u ugovornom odnosu temeljem ugovora o upravljanju. Kada je došlo do raskida ugovora o upravljanju, automatski da je prestala vrijediti i predmetna specijalna punomoć.

 

20.              Iz iskaza saslušane zastupnice tuženika po zakonu S. Č. proizlazi da su prednik tužitelja i tuženik bili u poslovnom temeljem ugovora o upravljanju tj. Management ugovora. Da bi tuženik mogao obavljati sve zadatke koje im je govorom prepustilo društvo prednika tužitelja A. A. P. d.o.o. bilo je potrebno ili postaviti tuženikovog   zaposlenika kao člana uprava predmetnom društvu ili mu dati specijalnu punomoć. U tom smislu tadašnji član uprave tužitelja I. Š. da se odlučio na opciju specijalne punomoći. Nakon 3 godine trajanja ugovornog odnosa tuženik da je bio kontaktiran od tadašnjeg direktora prednika tužitelja I. Š. da prodaje hotel kojim je do tada upravljao tuženik i da se u tom smislu mora pristupiti pregovorima oko prijevremenog raskida ugovora o upravljanju. Osnovni uvjet u tim pregovorima je bio da se osigura da se podmire sve obveze dobavljačima iz perioda kada je tuženik upravljao hotelom, da se naplate sva potraživanja od agencije, isplate sve plaće zaposlenicima, i višak sredstava podijeli između tužitelja i tuženika. Nakon niza e-mail-ova i prepiski koje je ista imala sa gospodinom H., novim vlasnikom kako je potrebno platiti račune i naknade, dio naknada da je ostao neplaćen i nakon proteka određenog vremena i nejavljanja, tuženik da je pustio na naplatu spornu zadužnicu, a ostatak duga da je i dalje ostao nenaplaćen. Ista je u svom iskazu navela i kako je specijalna punomoć radi upravljanja s poslovima tužitelja bila dana gospodinu A. B..

 

21.               Odredbom čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 111/1993, 34/1999, 121/1999, 52/2000, 118/2003, 107/2007, 146/2008, 137/2009, 152/2011, 111/2012, 125/2011, 111/2012 i 68/2013, dalje: ZTD) propisano je da prokurist ne može bez posebne ovlasti trgovačkog društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime, a za račun drugih osoba ili u ime i za račun drugih osoba. Nadalje, odredbom čl. 56. st. 2. istog Zakona propisano je da trgovački punomoćnik ne može bez posebne ovlasti otuđiti i opteretiti nekretnine svog vlastodavca, mjenično niti čekovno ga obvezati, preuzeti obveze iz jamstva, uzeti za njega zajam, nagoditi se niti voditi spor. Stavkom 4.istog članka propisano je da se ograničenja iz čl. 49. ovog Zakona odnosi i na trgovačkog punomoćnika.

 

22.               Obvezivanje zadužnicom je specifičan pravni posao, na koji se u pogledu ništetnosti primjenjuju između ostalog i opća pravila o ništavosti pravnih poslova iz Zakona o obveznim odnosima (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž-3557/2003 od 23. kolovoza 2006).

 

23.              Spornu zadužnicu od 24. listopada 2013. u ime tužitelja, a u korist društva tuženika potpisao je A. B., koji je u to vrijeme bio jedini član uprave – direktor tuženika kako to i proizlazi iz sudskog registra za tuženika. A. B. po mišljenju ovog suda nije imao posebnu ovlast iz čl. 56. st. 2. ZTD-a za izdavanje sporne zadužnice, već je istu potpisao temeljem punomoći od 7. veljače 2011. Punomoć je po svom sadržaju trgovačka punomoć i kao takva predstavljala je osnovu za vođenje redovnih poslova tužitelja, te ista nije predstavljala potrebno odobrenje za sklapanje poslova sa samim sobom. Obzirom da je A. B. izdao spornu zadužnicu bez posebnog odobrenja/ovlasti  tužitelja i time preuzeo obvezu plaćanja prema samom sebi tj. društvu tuženika čiji je direktor isti bio u to vrijeme, navedeno po ocjeni suda predstavlja nedopušten pravni posao sukladno odredbi čl. 49. ZTD-a. Naime, u samom tekstu punomoći izdanoj A. B. po ocjeni ovog suda jasno su bili razgraničene pojedine grupe zabrana zarezima i radnjama na koje se iste odnose, pa između ostalog punomoćniku je bilo zabranjeno izričito izdavanje mjenica, čekova, zadužnica i drugih sličnih instrumenata. Sud u konkretnom slučaju nije prihvatio iskaze svjedoka A. B. i zastupnice dužnika po zakon Sanje Čurković u dijelu da je A. B. bila izdana specijalna punomoć, koja da je onda obuhvaćala sve poslove upravljanja u odnosu na tužitelja, pa između ostalog i izdavanje sporne zadužnice.

 

24.              Među strankama nije sporno da je tuženik od tužitelja, kako je to već i ranije navedeno u ovoj presudi temeljem zadužnice naplatio iznos od ukupno 228.000,00 kn i to iznose 19.745,94 kn i 17.881,73 kn dana 5. veljače 2015., iznose do 4.454,05 kn i 625,00 kn dana 9. veljače 2015. i iznos od 185.293,28 kn 12. ožujka 2015. Datume isplata sud je utvrdio temeljem bankovnih izvadak o stanju i prometu prednika tužitelja od 10. ožujka 2015. i 16. ožujka 2015.

 

25.               Tužitelj je u tužbi kao i tijekom postupka osporavao postojanje bilo kakvog dogovora oko izdavanja zadužnice kao sredstva osiguranja, a također osporavao je i postojanje navedene tražbine tj. pravne osnove tuženika za naplatu predmetne zadužnice.

 

26.              Sud je izvršio uvid u račun tuženika broj 329-2014-1 od 1. studenog 2014. te utvrdio da se radi o računu koji je tuženik tužitelju izdao na ime usluge: završna isplata naknade štete sukladno čl. 4.1. Sporazuma o raskidu management ugovora, koja cijena da iznosi 712.284,00 kn, da je plaćeno 121.575,38 kn te da je ostao za platiti iznos od 590.708,62 kn.

 

27.              Predmetni račun sud je cijeni kao neosnovan jer naknada štete nije osnov za izdavanje računa, tj. ista se ne može zaračunati izdavanjem računa. Ukoliko je tuženik od tužitelj pretrpio ikakvu štetu tada je isti trebao podnijeti tužbu radi utvrđenja i naknade štete, a ne izdati račun, samim time što račun nije dokaz o izvršenoj usluzi već samo poziv na plaćanje. Račun ne predstavlja dokaz da su stranke bile u nekom poslovnom odnosu , već je isti jednostrani akt poslovnog subjekta odnosno knjigovodstvena isprava iz čl. 5. Zakona o računovodstvu (Narodne novine broj 109/2007 i 54/2013).

 

28.              Tijekom postupka tuženik je navodio i da je omaškom knjigovođe u sadržaju računa broj 392/14 navedeno naknada štete, ali da se iz istog može nedvojbeno utvrditi da se odnosi na potraživanje istog iz čl. 4.1. Sporazuma o raskidu management ugovora.

 

29.              Člankom 4.1. predmetnog Sporazuma stranke su uglavile da: "Ukoliko na dan 31. listopada 2013. preostane još slobodnih likvidnih sredstava na poslovnom računu PD-a (prednika tužitelja) to da će se navedena sredstva podijeliti u omjeru 50:50 između PD-a i UD-a (društvo tuženika), kao i da je PD obvezan sredstva koja pripadaju UD-u isplatiti do 7. studenog 2013.

 

30.               Nadalje, čl. 2.2. predmetnog Sporazuma stranke su dogovorile da će treća strana (K. R.-H. G., R. A.) temeljem čl. 4.4. Management ugovora od 12. siječnja 2009. isplatiti UD-u (društvu tuženika) dio paušalne naknade štete zbog prijevremenog raskida ugovora u iznosu od 125.000,00 Eura neto, plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, koja naknada da dospijeva na naplatu 5. studenog 2013. (čl. 2.3. Sporazuma). Člankom 2.4. Sporazuma PD (društvo prednika tužitelja) se obvezalo temeljem čl. 4.4. Management ugovora od 12. siječnja 2009. isplatiti UD-u (društvu tuženika) dio paušalne naknade štete zbog prijevremenog raskida ugovora u iznosu od 125.000,00 Eura neto, plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, koja naknada da dospijeva na naplatu 5. studenog 2013. (čl. 2.5. Sporazuma).

 

31.              Tuženik je na ročištu 15. listopada 2015. učinio nespornim da je primio iznos od 125.000,00 Eura na ime naknade po čl. 2.4. predmetnog Sporazuma o raskidu management ugovora.

 

32.              U parnici u kojoj se postavlja tužbeni zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove, tužitelj može dokazivati samo činjenicu da je tuženik nešto naplatio, a ne može dokazivati negativnu činjenicu da za to isti nije imao pravnu osnovu, dakle teret dokaza da je za naplatu postojala pravna osnova leži na tuženiku. Tuženik je podneskom od 27. listopada 2021. predložio i provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti da li su na računu tužitelja u razdoblju od 25. do 31. listopada 2013. postojala druga novčana sredstva, u kojem iznosu, te da li su s tog računa izvršena eventualna neosnovana plaćanja, kao i da se tužitelju naloži dostava navedenih podataka. Međutim, navedene dokaze sud nije uzeo u obzir, a sukladno odredbi čl. 299. st. 2. ZPP-a budući da se ne radi o dokazima koje tuženik nije mogao iznijeti, odnosno predložiti bez svoje krivnje prije zaključenja prethodnog postupka, a koji je zaključen rješenje suda od 15. listopada 2015. Iz istog razloga nije prihvatio ni dokazne prijedloge tuženika za saslušanje JB E. B. iz Z., te pribavu javnobilježničkog spisa OV 9928/13, također predložene tek 27. listopada 2021.

 

33.              U odnosu na rješenje Općinskog državnog odvjetništva u Z. od 7. lipnja 2016. kojim je odbačena kaznena prijava protiv tuženika i A. B. da bi izdavanjem i naplatom sporne Zadužnice bilo ostvareno postojanje kaznenog djela, za navesti je da je sud sukladno odredbi čl. 12. st. 3. ZPP-a u parničnom postupku vezan u pogledu kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca samo za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim.

 

34.              Po ocjeni ovog suda tuženik nije dokazao da ima potraživanje prema tužitelja temeljem čl. 4.1.  Sporazuma o raskidu management ugovora. Teret dokaza u tom pravcu bio je na samom tuženik koji je trebao dokazati pravnu osnovu za naplatu spornog iznosa od 228.000,00 kn. U svezi dokazivanja postojanja predmetne tražbine tuženik je pokrenuo i parnični postupak pred Trgovačkim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem P-784/2015 protiv ovdje tužitelja, a u kojem postupku je pravomoćno odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom radi isplate iznosa od 362.533,75 kn jer nije uspio dokazati koliko mu je tuženik u tom postupku na temelju čl. 4.1. Sporazuma o raskidu management ugovora uopće bio u obvezi platiti. Ovaj parnični postupak bio je i u prekidu do pravomoćnog okončanja navedenog postupka pred Trgovačkim sudom u Rijeci.

 

35.              Uzimajući u obzir sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da je zadužnica prednika tužitelja izdana na iznos od 228.000,00 kn i ovjerena od strane JB E. B. dana 24. listopada 2013. pod poslovnim brojem OV-9928/13, ništetna. Navedeno iz razloga jer je A. B. izdao spornu zadužnicu bez posebnog odobrenja/ovlasti  tužitelja iz čl. 56. st. 2. ZTD-a i time preuzeo obvezu plaćanja prema samom sebi tj. društvu tuženika čiji je direktor isti bio u to vrijeme. Navedeno po ocjeni suda predstavlja nedopušten pravni posao sukladno odredbi čl. 49. ZTD-a, koji je direktno u suprotnosti s odredbom čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005 i 41/2018). Budući da je navedena zadužnica ništetna, to znači da ista ne postoji u pravnom prostoru, slijedom čega onda ne postoji ni obveza, odnosno tražbina iz iste.

 

36.              Obzirom da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom I. izreke presude, to se ukazuje da je osnovana i točka II. izreke presude, tj. da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti neosnovano naplaćen iznos od 228.000,00 zajedno sa zakonskom zateznim kamatama, na pojedinačne iznose sve pobliže kao u točki II. izreke ove presude.

 

37.               O osnovanosti  tužbenog zahtjeva pod točkom II. izreke presude sud je odlučio sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a. Tuženik je nadalje, na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a dužan platiti na taj iznos zatezne kamate od dana stjecanja, po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (članak 29. stavak 2. ZOO-a), jer se ne radi o novčanoj obvezi koja proizlazi iz trgovačkog ugovora, nego o zahtjevu za povrat stečenog bez osnove, slijedom čega je tužitelj onda i odbijen u dijelu tužbenog zahtjeva na isplatu, a na ime više zatraženih kamata, kako je to i odlučeno u točki III. izreke presude.

 

38.              Odluka iz točke I. izreke rješenja temelji se na odredbi čl. 290. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 57/1996, 29/1999, 42/2000, 17320/03, 194/2003, 151/2004, 88/2005, 121/2005, 67/2008, 12/2012, 70/2012, 112/2012 i 93/2014, dalje: OZ) kojom je propisano da se na osiguranje tražbine prema trećem dijelu tog Zakona na odgovarajući način primjenjuju odredbe tog Zakona o ovrsi radi ostvarenja tražbine. Dakle, primjenjuje se na odgovarajući

način odredba čl. 40. st. 1. OZ-a, prema kojoj ovrhovoditelj može tijekom postupka, bez ovršenikova pristanka, u cijelosti ili djelomično povući prijedlog za ovrhu. To znači da predlagatelj osiguranja (u ovom predmetu tužitelj) može tijekom postupka prijedlog za osiguranje tražbine povući bez pristanka protivnika osiguranja (u ovom slučaju tuženika), a što je tužitelj i učinio podneskom od 25. ožujka 2015, a koji podnesak je zaprimljen kod ovog suda 26. ožujka 2015.

 

39.              Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 4. ZPP-a, odredbi čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15 118/18), Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 26/03, 125/11, 157/13 i 110/15), Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 53/2019  i 92/21), Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – nadalje: OT), te vrijednosti predmeta spora u iznosu od 228.000,00 kuna.

 

40.              Tužitelj je na ime naknade troškova postupka zatražio iznos od ukupno 37.515,50 kuna. Istome je kao osnovan priznao trošak postupka koji se sastoji od sastava tužbe od 9. ožujka 2015. u iznosu od 2.500,00 kuna sukladno Tbr.7/1 OT, za sastave prijedloga za osiguranje od 9. ožujka 2015. sukladno Tbr.7/1 OT, za pristup na ukupno 5 ročišta (19.06.2015., 15.10.2015., 27.01.2016., 28.10.2021. i 02.03.2022.) svaki pristup u iznosu od 2.500,00 kuna sukladno Tbr.9/1 OT, za sastav ukupno 3 podnesaka (od 25.03.2015., 30.04.2021. i od 05.01.2022.) svaki podnesak u iznosu od 500,00 kuna sukladno Tbr.8/3 OT, što sveukupno iznosi 19.000,00 kuna kojem iznosu treba pribrojiti daljnji iznos od 4.750,00 kuna na ime 25% PDV-a sve sukladno Tbr.42 Tarife. Tužitelju je nadalje priznat zatraženi trošak na ime sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 777,00 kuna i za prijedlog za osiguranje u iznos od 388,50 kuna sukladno Tar.br.1.st.1. i Tar.br.1st.2. Tarife sudskih pristojbi, (Narodne novine broj 26/03, 125/11, 157/13 i 110/15), te pristojbe za presudu u iznosu od 2.630,00 kuna sukladno Tar.br.2.st.1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi. Uzimajući u obziri naprijed navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od ukupno 27.545,50 kuna, slijedom čega je i odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

 

41.              Sud je odbio u cijelosti kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 9.970,00 kuna. Navedeno iz razloga jer sud istome za sastav 3 podneska (25.03.2015., 30.04.2021. i od 05.01.2022.) nije priznao trošak preko dosuđenog iznos od 500,00 kuna + 25% na ime PDV-a za svaki tj. 625,00 kuna, jer je ocijenio da se radi o podnescima iz Tbr.8/3 Tarife, a ne iz Tbr.8/1 Tarife. Nadalje istome nije priznao ni trošak previše zatražene pristojbe za presudu u iznosu od 2.370,00 kuna te daljnji iznos od 100,00 kuna koji iznos se odnosi na dodatnu pristojbu sukladno čl. 39. Zakona o sudskim pristojbama. Naime radi se o trošku koji je samoskrivljeno izazvao sam tužitelj, a koji iznos je isti bio dužan platiti jer nije pravovremeno platio sudske pristojbe za tužbu i za prijedlog za osiguranje. Predmetne pristojbe isti je bio dužan platiti već prilikom podnošenja tužbe i prijedloga sudu, kako to i propisuje odredba čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama. Uzimajući u obzir naprijed navedeno odlučeno je kao u točki III. izreke rješenja.

 

U Zadru 12. travnja 2022.

                                                                                         Sutkinja

                                                                                                    Ana Markač

 

             

 

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 8 (osam) dana od dana uručenja ovjerenog prijepisa iste, putem ovog suda Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, pismeno, u 3 (tri) primjerka. Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

 

 

DNA:

1. tužitelju po punomoćnici,
2. tuženiku po punomoćniku,
3. u spis.

 

 

 

 

1