1              Poslovni broj: 2 Us I-1491/2021-14

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 2 Us I-1491/2021-14

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

              P R E S U D A             

I

R J E Š E NJ E

 

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja M. H. iz R., C. 11, kojeg zastupa opunomoćenik V. V., odvjetnik u R., V. 9, protiv tuženika I. povjerenstva za žalbe, Zagreb, Ilica 335, radi privremenog boravka, 1. travnja 2022.,

 

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja I. povjerenstva za žalbe, KLASA: UP/II-217-02/21-06/52, URBROJ: 317-21-2 od 15. studenog 2021., radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, broj: 511-09-38-UP/I-3867/4-2020. od 9. ožujka 2021., te radi radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.              

r i j e š i o  j e

              Odgoda izvršenja točaka 2., 3. i 4. rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, broj: 511-09-38-UP/I-3867/4-2020. od 9. ožujka 2021. produžava se do izvršnosti odluke kojom se ovaj upravni spor pravomoćno dovršava.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, broj: 511-09-38-UP/I-3867/4-2020. od 9. ožujka 2021., odbijen je zahtjev tužitelja (podnesen 15. rujna 2020.) za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, uz nalog o napuštanju Europskoga gospodarsko prostora – EGP (u varijanti ostavljanja roka za dragovoljni odlazak) i ostale prateće odluke. Tužitelj je državljanin treće zemlje (Republike Srbije). Zahtjev je podnesen u svrhu spajanja obitelji, po osnovi rodbinske veze s mlt. sinom E. H. Negativna odluka prvostupanjskog tijela bazira se na negativnom rezultatu sigurnosne provjere provedene od strane Sigurnosno-obavještajne agencije (u nastavku teksta: Agencija). Negativno mišljenje Agencije obrazloženo je povezanošću i uključenošću tužitelja u teške oblike kriminalnih aktivnosti, drugim saznanjima čije bi otkrivanje naštetilo interesu nacionalne sigurnosti, kao i neiskrenošću tužitelja tijekom obavljanja razgovora u pogledu uključenosti u suspektne poslovne aranžmane. Agencija zaključuje da boravak tužitelja u Republici Hrvatskoj, zbog njegove osobne uključenosti u nedozvoljene aktivnosti organiziranih skupina, može predstavljati opasnost za javni poredak i nacionalnu sigurnost.

2. Rješenjem tuženika, UP/II-217-02/21-06/52, URBROJ: 317-21-2 od 15. studenog 2021., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja. Pored potvrde osnovanosti razloga iznesenih u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, tuženik u obrazloženju svojeg rješenja dodaje da je obavio uvid u klasificirane podatke Agencije, utvrdivši da za donošenje negativne odluke o zahtjevu tužitelja postoji osnovan razlog.

3. Tužitelj u tužbi i poslije u sporu osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. U predmetnom postupku nije mogao biti primijenjen Zakon o strancima naveden u uvodu prvostupanjskog rješenja. Tuženik nije odgovorio na sve žalbene navode tužitelja. Postavlja se pitanje na koje se razgovore i kriminalne aktivnosti odnosi mišljenje Agencije. U upravnom postupku došlo je do povrede načela utvrđivanja materijalne istine, a obrazloženja osporavanih rješenja su manjkava. Tužitelju nije omogućen uvid u mišljenje Agencije, već mu je to mišljenje interpretirano od strane službene osobe. K tome, javnopravno tijelo donijelo je negativno rješenje o tužiteljevu zahtjevu bez da uopće zna razloge za to. Konkretno postupanje dovodi do povrede ustavnog prava na jednak položaj pred sudovima. Upravni sud, umjesto da obavlja sudsku kontrolu zakonitosti, postaje tijelo nadležno za odlučivanje u svim postupcima odobrenja boravka stranaca i primitka u hrvatsko državljanstvo u kojima je zahtjev odbijen zbog postojanja sigurnosne zapreke. Tužitelj ujedno upire na ustavnosudsku praksu za koju smatra da ide u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva. Tužitelj predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 6.250,00 kuna (PDV uključen).

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja i dodaje, u bitnome, da je tužitelj upoznat sa sadržajem mišljenja Agencije (neklasificiranog sažetka), a njegov opunomoćenik obavio je uvid u spis predmeta. Ističe da u odnosu na tužitelja nije primijenjena mjera protjerivanja. K tome, tuženik je 15. studenog 2011. obavio uvid u razloge (klasificirane podatke) zbog kojih je Agencija dala spomenuto negativno mišljenje. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

5. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovog spora. Sud je, sukladno odredbi članka 20. stavka 1. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“, broj 79/07 i 86/12, u nastavku teksta: ZTP), obavio uvid u referentne klasificirane podatke Agencije. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 28. ožujka 2022. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Jedna od kumulativnih pretpostavki za odobrenje privremenog boravka državljaninu treće zemlje jest da dotična osoba ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje (čl. 54. st. 1. t. 6. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 130/11, 74/13, 69/17, 46/18 i 53/20).

              8. U obrazloženjima osporavanih rješenja citirane su i ostale mjerodavne odredbe Zakona o strancima, a u obrazloženju drugostupanjskog rješenja i mjerodavna odredba Zakona o sigurnosnim provjerama („Narodne novine“, broj 85/08 i 86/12). Te su norme, stoga, tužitelju poznate.

              9. Tužitelj ne ulazi u krug osoba koje imaju pristup klasificiranim podacima, u svjetlu odredbi članka 18., 20. i 21. ZTP-a. U situacijama u kojima se činjenice odlučne za rješavanje upravne stvari, ili dio tih činjenica, temelje na rezultatima sigurnosne provjere i u njoj sadržanim klasificiranim podacima, ustavnosudska, sudska i upravna praksa razvile su instrumente kojima se, ovisno o posebnostima dotičnog predmeta, uravnotežuju javni interes potrebe zaštite pojedinih kategorija podataka s odgovarajućom mjerom ostvarivanja prava stranke na pravičan postupak. To uključuje i kombiniranje upoznavanja stranke s rezultatima sigurnosne provjere u ograničenoj mjeri s kontrolom javnopravnih tijela i upravnih sudova putem njihova potpunog uvida u klasificirane podatke. Neklasificirani sažetak, primijenjen – između ostalog – u odnosu na tužitelja, može, u okolnostima konkretnog slučaja, činiti valjan način obavješćivanja stranke o razlozima za negativne rezultate sigurnosne provjere. Na taj način ujedno se odstupa od izolirane primjene restriktivne odredbe članka 41. Zakona o sigurnosnim provjerama, interpretiranjem te odredbe unutar cjeline mjerodavnoga normativnog okvira. Tužitelju je tijekom upravnog postupka omogućeno izjašnjenje o onim činjenicama koje su mu učinjene dostupnima (izjava od 28. siječnja 2021.). U pogledu ustavnosudske prakse, na ovom su području prije svega mjerodavna stajališta iznesena u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III/2086/2016 od 13. ožujka 2018., dorađena odlukom i rješenjem toga Suda, broj: U-I/1007/2012 od 24. lipnja 2020. godine. Ni jedan nadnacionalni ni nacionalni izvor prava, niti s njima povezana sudska praksa, ne određuje da je za ostvarivanje postupovne ravnopravnosti stranaka putem tzv. jednakosti oružja stranci nužno omogućiti uvid u cjelinu sadržaja klasificiranih podataka koji čine podlogu za rješavanje odnosnog predmeta.

              10. Pored toga, odluke o vraćanju te odluke o zabrani ulaska i odluke o udaljavanju, ako su izdane, izdaju se u pisanom obliku te sadrže stvarne i pravne razloge, kao i podatke o raspoloživim pravnim lijekovima, pri čemu podaci o činjenicama mogu biti ograničeni ako nacionalno pravo omogućava ograničenje prava na informacije, posebno zbog očuvanja nacionalne sigurnosti, obrane, javne sigurnosti te zbog sprječavanja, istrage, otkrivanja i progona za kaznena djela (čl. 12. st. 1. Direktive 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2008.
o zajedničkim standardima i postupcima država članica za vraćanje državljana trećih zemalja s nezakonitim boravkom). Direktiva ima posredan interpretativni učinak, uz obvezu za upravna tijela i za nacionalne sudove članice Europske unije da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosnom direktivom, sukladno klauzuli lojalnosti (iskrene suradnje) sadržanoj u članku 4. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji.

11. Uvidom u klasificirane podatke u konkretnom slučaju, Sud je utvrdio da je riječ o podacima u odnosu na koje preteže potreba njihove zaštite, o obzirom na to da bi njihovo otkrivanje moglo ozbiljno štetiti nacionalnoj sigurnosti. Posrijedi su, naime, podaci iz kojih se, u njihovu izvornom obliku, mogu razabrati metode prikupljanja informacija i njihovi izvori, operativne aktivnosti i njima obuhvaćene osobe, sadržaj, opseg i razina sigurnosnih saznanja Agencije o tužitelju i drugim osobama, i sl. Usto, svrha prikupljanja i zaštite ovih podataka nedvojbeno je sukladna potrebi zaštite nacionalne sigurnosti (u svjetlu sigurnosno-obavještajnog sustava – čl. 6. podst. 4. ZTP-a).

12. Sud se uvjerio da klasificirani podaci daju valjanu podlogu za općenito formulirane razloge za negativno mišljenje Agencije s kojima je tužitelj upoznat u upravnom postupku. Uvid u navedene podatke ujedno daje podlogu zaključku Suda da se negativno mišljenje Agencije ne bazira isključivo na subjektivnom dojmu ovlaštenog službenika, niti, u kontekstu prakse Suda Europske unije, ostaje na razini naznaka, sumnji i mišljenja. Riječ je o konkretnim, sigurnosno relevantnim saznanjima, a ne o dojmovima. Aktivnosti tužitelja, povezane s različitim oblicima organiziranog kriminala i s radnjama rizičnima po javnu sigurnost, utvrđene su prostorno (uključujući međunarodni aspekt) i vremenski opširno i precizno, uključujući oblike u kojima se ostvaruju, te bitna obilježja veza s osobama uključenima u organizirani kriminal. Opisana je i komunikacija Agencije s tužiteljem ostvarena povodom konkretnog zahtjeva tužitelja, iz koje komunikacije proizlazi da je tužitelj upoznat i s nekim dodatnim informacijama kojima Agencija raspolaže o njegovim aktivnostima, a ne samo o informacijama navedenima u neklasificiranom sažetku. Rečeni neklasificirani sažetak sumira ključne podatke koje Agencija posjeduje u pogledu aktivnosti tužitelja, zbog kojih podataka je opravdano dano negativno sigurnosno mišljenje. Posrijedi su višegodišnje, ustrajne, organizirane i opasne aktivnosti tužitelja, u vezi s drugim sigurnosno rizičnim osobama.

13. Sud, nadalje, utvrđuje da uskratom uvida u cjelinu navedenih klasificiranih nije došlo do povrede u supstancijalnom ostvarivanju tužiteljevih postupovnih prava. K tome, tužitelju su bili poznati temeljni razlozi negativnog mišljenja Agencije, dok je tuženik, slijedom svoje stvarne nadležnosti i certificiranosti dijela svojih službenih osoba, upoznat s cjelinom tih razloga.

              14. Zatim, premda tužitelj na to izrijekom ne upire, Sud je osnovanost tužbenog zahtjeva razmotrio i u pogledu pitanja razumijeva li tužiteljeva dužnost da napusti EGP nerazmjerno ili na drugi način nedopušteno miješanje u tužiteljevo ustavno i konvencijsko pravo na poštivanje obiteljskog života. Tužitelj nije protjeran iz Republike Hrvatske, već je u odnosu na njega doneseno rješenje o povratku iz članka 103. Zakona o strancima, kao jedna od mjera propisanih za osiguranje povratka. No, i u odnosu na tužiteljevu situaciju mutatis mutandis mogu biti primjenjiva načelna stajališta razvijena u praksi vezanoj uz protjerivanje stranaca.

15. Europski sud za ljudska prava u više je svojih odluka (npr. u predmetu Unuane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 80343/17, presuda od 24. studenog 2020.), u pogledu prava na poštovanje obiteljskog života (čl. 8. Konvencije) iznio načelna stajališta prema kojima je država ovlaštena, u smislu međunarodnog prava i svojih ugovornih obveza, kontrolirati ulazak i boravak stranaca na svom teritoriju. Konvencija ne jamči pravo stranca na ulazak i boravak u određenoj državi. Odluke država, ako predstavljaju miješanje u prava iz članka 8. stavka 1. Konvencije, moraju biti u skladu sa zakonom i nužne u demokratskom društvu, tj. opravdane postojanjem prevladavajuće društvene potrebe i, naročito, razmjerne legitimnom cilju koji se nastoji ostvariti. Relevantni kriteriji za procjenu je li nalaganje napuštanja bilo nužno u demokratskom društvu i razmjerno cilju koji se nastoji ostvariti, pored kriterija vezanih uz počinjeno kazneno djelo (koji ovdje nisu primjenjivi), jesu: duljina podnositeljeva boravka u konkretnoj državi; državljanstvo umiješanih osoba; podnositeljeve obiteljske prilike; ima li djece u braku i ako jesu koje su dobi; ozbiljnost poteškoća koje će vjerojatno imati podnositeljeva bračna partnerica u državi u koju se tužitelj protjeruje (upućuje); najbolji interes i dobrobit djece; čvrstoća društvene, kulturne i obiteljske povezanosti s državom iz koje se podnositelj protjeruje i s državom u koju se podnositelj protjeruje.

              16. Prema navodima sâmog tužitelja iznesenima u upravnom postupku, tužitelj pored srbijanskog, ima i državljanstvo Bosne i Hercegovine. Do rata je s obitelji živio u Beogradu (Srbija), a roditelji su mu preko ljetne sezone radili u Trogiru. Nakon izbijanja rata, nekoliko je godina živio u Italiji, a potom kraće u Njemačkoj. Tijekom boravka u Rimu 2003. upoznao je izvanbračnu suprugu L. O., hrvatsku državljanku. Imaju sedmero zajedničke djece, koji su hrvatski državljani. U vrijeme donošenja osporavanog rješenja, djeca su bila u dobi od 16, 15, 14, 12, 8, 6 i 5 godina. (Kasnije je rođeno i osmo dijete, 10. rujna 2021.). Djeca su (kronološki, od najstarijega prema mlađima) rođena u Zagrebu, Madridu (Španjolska) – dvoje djece i Milanu (Italija), a mlađa djeca u Rijeci. U Republici Hrvatskoj mu je 2005. odobren privremeni boravak u trajanju od jedne godine. Potom s obitelji živi u Španjolskoj dvije ili tri godine, a u kolovozu 2012. podnosi zahtjev za odobrenje privremenog boravka u Hrvatskoj. (Tužitelj ne objašnjava gdje je živio u višegodišnjem razdoblju između boravka u Španjolskoj i ponovnog dolaska u Hrvatsku, nap. Suda). Privremeni boravak odobren mu je 2013., s rokom važenja od jedne godine. Nakon toga odlaze u Španjolsku. U Hrvatsku se vraća u listopadu 2015., uz reguliranje statusa na temelju spajanja obitelji. U inozemstvu nema reguliran status stranca, tvrdi da se ne može sjetiti je li imao reguliran status u Španjolskoj i Italiji. Dio ostale rodbine živi mu u Hrvatskoj, a dio u Srbiji.

              17. S jedne strane, ostali članovi uže tužiteljeve obitelji hrvatski su državljani. S druge strane, očito je da tužitelj s Republikom Hrvatskom, u kojoj je boravio povremeno i privremeno, u razdoblju do donošenja osporavanog rješenja nije uspostavio čvršće društvene veze. K tome, tužitelj navodi da je državljanin dviju trećih zemalja. Usto, raniji česti boravci tužitelja i njegove obitelji u raznim državama ne upućuju na vjerojatnost ozbiljnijih poteškoća za njegovu izvanbračnu suprugu i djecu u slučaju napuštanja Republike Hrvatske radi pridruživanja tužitelja. Kada se tome pridoda ozbiljnost sigurnosnog rizika koji tužitelj predstavlja za Republiku Hrvatsku, Sud ocjenjuje da je osporavano rješenje nužno u demokratskom društvu, opravdano postojanjem prevladavajuće društvene potrebe (prije svega, zaštite javnog poretka) i  razmjerne rečenome legitimnom cilju.

18. Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da su postupak donošenja osporavanog rješenja i sadržaj tog rješenja zakoniti (u širem konvencijskom smislu pravnosti), da su težili legitimnom cilju (zaštiti segmenata javnog interesa što se odnose na javni poredak i nacionalnu sigurnost), te da donesena odluka nepovoljna po tužitelja u tom svjetlu nije nerazmjerna, uzevši u obzir, između ostalog, da se osnovano može smatrati prikladnom i nužnom u demokratskom društvu, niti je došlo do neravnoteže između zaštite javnog interesa i postupovnih prava tužitelja na štetu potonjih prava.

19. Sud je utvrdio i da je tuženik prilikom sastavljanja obrazloženja svojeg rješenja propustio osvrnuti se na dio žalbenih navoda tužitelja. Još važnije, tuženik je propustio navesti da je obavio uvid u dotične klasificirane podatke Agencije i u dovoljnoj ih mjeri analizirati. Međutim, spomenuti procesni nedostaci ne čine osporavano rješenje nužno nezakonitim, već je u svakome konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj odnosne postupovne povrede na rješavanje upravne stvari. Naime, odredbom članka 57. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, u nastavku teksta: ZUS) propisano je, između ostalog, da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka. Odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (čl. 98. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka samo radi dopune obrazloženja drugostupanjskog rješenja u stvari u kojoj sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe članka 57. stavka 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije.

20. Naposljetku, u uvodu rješenja ne navodi se materijalnopravna, nego postupovna odredba kojom je uređena nadležnost javnopravnog tijela (čl. 98. st. 2. ZUP-a), što je u uvodu prvostupanjskog rješenja i učinjeno. Podredno, da je u tom pogledu i došlo do nepravilnosti, ni ona sâma po sebi ne bi utjecala na rješavanje predmeta postupka. Istodobno, nedvojbeno je da je pri rješavanju ove upravne stvari primijenjen Zakon o strancima, kao mjerodavan materijalni propis.

21. Javnopravna tijela su, dakle, osnovano utvrdila da tužitelj predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje, u smislu članka 54. stavka 1. točke 6. Zakona o strancima. Zbog toga tužitelj ne ispunjava barem jednu od kumulativnih pretpostavki za odobrenje privremenog boravka.

22. Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

23. Na prijedlog tužitelja, izvanraspravnim rješenjem od 10. siječnja 2022. određen je odgodni učinak tužbe do 30. travnja 2022., odgodom izvršenja oneroznog dijela tog rješenja (tj. njegovih točaka 2., 3. i 4.) Tužitelj je na raspravi predložio produženje trajanja odgodnog učinka tužbe do pravomoćnog okončanja spora. Odgodni učinak tužbe prvotno je određen ponajprije zbog pasivnosti tuženika, tj. zbog njegova propuštanja da se izjasni o prijedlogu tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe. Tuženik to nije učinio ni u nastavku spora, a izostankom s rasprave propustio je mogućnost izjasniti se o raspravnom prijedlogu tužitelja za produženje odgodnog učinka tužbe do pravomoćnog okončanja spora. Uzgredno, tijekom prvostupanjskog stadija upravnog spora tužitelj nije pokušao zlorabiti privremeno određenu odgodu izvršenja navedenog dijela osporavanog rješenja poduzimanjem radnji usmjerenih na otezanje postupka. Istodobno, odgodni učinak tužbe nije vezan isključivo uz prijedlog stranaka, pa sud nije vezan stranačkim prijedlogom njegova trajanja. S obzirom na netom izneseno, Sud je odlučio produžiti trajanje odgodnog učinka tužbe do izvršnosti odluke kojom se ovaj upravni spor pravomoćno dovršava (čl. 80. ZUS-a, vezano uz čl. 63. toga Zakona). Za dan pravomoćnosti odluke stranke, naime, ponekad saznaju nekoliko mjeseci od nastupa pravomoćnosti (npr. kada je spor dovršen drugostupanjskom odlukom), pa Sud prikladnijim ocjenjuje prestanak odgodnog učinka tužbe vezati uz izvršnost odluke kojom se spor pravomoćno dovršava.

U Rijeci 1. travnja 2022.

 

                                                                                                  S u d a c

 

                                                                                                  dr. sc. Alen Rajko    

 

 

 

              Uputa o pravnom lijeku:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

 

              Protiv rješenja nije dopuštena posebna žalba (čl. 67. st. 1., vezano za čl. 26. st. 2. ZUS-a), ali se odluka sadržana u rješenju može osporavati žalbom protiv presude.