Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-87/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Prosenici, u pravnoj stvari tužitelja M.-
T. P. iz M., OIB: …., zastupanog po
punomoćnici N. A. R., odvjetnici iz S., protiv
tuženice S. D. d.d. S., OIB: …,
zastupana po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima - odvjetnicima iz
Odvjetničkog društva H. & p. d.o.o. Z., Pisarnica S., radi naknade štete i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice
protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-1390/2015 od 13. studenoga 2018.,
dana 30. rujna 2020.,

p r e s u d i o j e

1. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja M.-T. P. i tuženice
S. D. d.d. S. te potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-
1390/2015 od 13. studenoga 2018.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja M.-T. P. za naknadom parničnog troška po osnovi sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

" I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe iz osnova
neimovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 10.000,00 kn sa zakonskim zateznim
kamatama koje na taj iznose teku od 11. prosinca 2015.g. pa do isplate po stopi koja se
određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima
izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna
poena, dok se za više zatraženih 40.000,00 kn tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao
neosnovan.

II. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak."

Poslovni broj: 20 Gž-87/2019-2 2

Protiv navedene presude, u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev
preko iznosa od 10.000,00 kn do 50.000,00 kn, kao i u pogledu odluke o troškovima
postupka, žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno
i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz
prijedlog da se u pobijanom dijelu presuda preinači, podredno ukine i predmet u tom dijelu
vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

U žalbi ističe kako je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude
neprijeporno i točno utvrdio da su sve činjenice i tvrdnje tužitelja istaknute u tužbi i tijekom
postupka istinite, a da su navodi tuženice sasvim neosnovani, da su sporni članci napisani
senzacionalistički i negativno intonirani, da je tužitelj u člancima prikazan na način da se u
odnosu na istoga može u javnosti izazvati prijekor i prijezir, da je spornim člancima doveden
u pitanje njegov obiteljski mir, osobni i profesionalni ugled i čast kao odvjetnika, zbog izraza
koji mogu upućivati na sumnju u poslovnu ozbiljnost, poštenje i stručnost, imajući posebno u
vidu dio teksta gdje mu se na određeni način stavlja na teret, naravno, bez ikakvih
dostavljenih materijalnih ili bilo kojih drugih dokaza od strane tuženice, navodno dugo
trajanje sporova pred sudom i njihova brojnost (nije sporno da tužitelj nijedan spor nije
inicirao svojim postupanjem, a niti može kao odvjetnik utjecati na njihovo rješavanja
nagodbom bez odluke stranke ili njihovo trajanje pred sudom), čime se, kada se članci gledaju
u cjelini, takvi navodi ukazuju za tužitelja posebno uvrjedljivim i štetnim. Prvostupanjski sud,
dakle, sasvim opravdano u svom obrazloženju zaključuje da su objavljeni sporni članci
tuženice bili usmjereni isključivo u cilju povrede ugleda i časti žalitelja kao čovjeka i kao
odvjetnika. Nadalje, prvostupanjski sud u svom obrazloženju navodi da sporne informacije
objavljene u članku ne mogu predstavljati vrijednosne sudove tuženice i njegovog novinara
(laži i objede ne mogu nikada predstavljati ničije vrijednosne sudove), nego baš suprotno,
prvostupanjski sud dalje u obrazloženju utvrđuje da iste sadrže verbalno izražavanje koje ima
obilježja uvrede, učinjene subjektivnim i pristranim shvaćanjem autora teksta, te nekritičkim
prijenosom saznanja iz drugih medija i prijava. Međutim žalitelj smatra, pored obrazloženog
od strane prvostupanjskog suda, da je sporni novinar sve napisao isključivo zlonamjerno, a što
se može zaključiti iz činjenice da je isti dipl. iur., da je bio involviran, prema vlastitom
priznanju u svom iskazu u sve događaje u i oko kluba u vrijeme kada je žalitelj bio
predsjednik kluba, pa je mogao vrlo lako, naravno da je to samo htio, napisati objektivne i
istinite članke, a onda tuženica takve članke i objaviti. Imajući sve gore u vidu, sve točno
utvrđene činjenice i okolnosti u postupku od strane prvostupanjskog suda, žalitelj bi se u
konačnici suglasio i sa dijelom obrazloženja prvostupanjskog suda da je bio javna osoba i da
bi u određenoj mjeri morao radi toga trpjeti i kritiku, ali samo i jedino u slučaju kada bi
objavljena kritika u odnosu na žalitelja od strane tuženice bila objektivna, točna i istinita,
međutim, u ovom slučaju se ne može govoriti niti o objektivnoj, niti točnoj, a niti istinitoj
kritici. Ovdje se definitivno radi, a kao što je to dobro zaključio i prvostupanjski sud,
isključivo o kleveti i povredi ugleda i časti žalitelja, odnosno povredi njegova prava osobnosti
javnim iznošenjem neistinitih i zlonamjernih informacija od strane novinara i tuženice, koju
počinjenu štetu nijedan objavljeni demanti ne može umanjiti. Temeljem svih utvrđenja i
obrazloženja prvostupanjske presude, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogriješio kada
je odlučivao o visini novčane naknade u presuđenom iznosu od 10.000,00 kn sa zakonskim
zateznim kamatama od dana utuženja do isplate. Žalitelj potražuje svojim tužbenim
zahtjevom kao primjeren iznos kojim bi mu se barem dijelom naknadila počinjena šteta od
strane tuženice 50.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana utuženja do isplate,

Poslovni broj: 20 Gž-87/2019-2 3

koji bi prema mišljenju žalitelja bio pravičan iznos u skladu s dosadašnjom sudskom praksom,
jer je opće poznato da se u ovakvim i sličnim predmetima dosuđuje novčana naknada u znatno
većim iznosima od ovog dosuđenog žalitelju. Tuženica bi, prema mišljenju žalitelja, trebala
biti sankcionirana i obvezana na isplatu žalitelju upravo onog iznosa postavljenog u tužbenom
zahtjevu, čime bi se postigla svrha i tuženici time jasno dalo do znanja da radi objave ovakvih
spornih, neistinitih i uvrjedljivih članaka i njihovih naslova, obzirom da je time žalitelju
nanijela osobnu i nemjerljivu štetu, mora pretrpjeti znatniju materijalnu štetu, a čime bi se
istovremeno postigla i društvena svrha, kako bi se ubuduće ovdje tuženica, ali i svaki drugi
pisani ili elektronski mediji spriječili u objavljivanju ovakvih i sličnih članaka, uperenih
isključivo prema određenim osobama, u ovom slučaju prema žalitelju s jedinim ciljem i
namjerom njihovog javnog diskreditiranja, odnosno isključivo radi klevete, uvrede i povrede
njihovog prava osobnosti, ugleda i časti u javnosti, a ne radi objektivnog izvještavanja
javnosti, što bi im trebala biti glavna svrha i zadaća. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud
trebao tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti te tuženicu obvezati na snašanje cjelokupnih
troškova postupka pa u tom smislu predlaže drugostupanjskom sudu da prihvati navode žalbe,
usvoji postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i da obveže tuženicu na snašanje
troškova ovog parničnog postupka. U prilog gornjim navodima dostavlja dosadašnju sudsku
praksu i to presudu Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1121/2016 od 11. lipnja

2018. u postupku kojeg je vodio kao tužitelj N. C. (sudac Županijskog suda u Splitu i
član DSV-a) protiv tuženika H. m. d.o.o., a kojom presudom je tužitelju dosuđena
naknada u visini od 60.000,00 kn, zatim pravomoćnu presudu Općinskog građanskog suda u
Zagrebu pod poslovni broj Pn-3804/2014 od 30. rujna 2015. kojom je tužitelju G.
Č. (tada predsjedniku Općinskog suda u Splitu) u predmetu protiv tuženika I.

. dosuđen iznos naknade štete u iznosu od 70.000,00 kn. Žalitelj smatra, čitajući
obrazloženja navedenih pravomoćnih presuda, da su povrede ugleda i časti navedenih sudaca
bile i znatno manje inkriminirajuće od strane navedenih tuženika prema tužiteljima u odnosu
na objavljene članke tuženika iz ove parnice prema žalitelju. Na temelju gore navedenih
pravomoćnih presuda i utvrđene sudske prakse, žalitelj se može s pravom zapitati prema
kojim kriterijima i zašto bi zaštita prava na privatnost, ugled i dostojanstvo sudaca u Republici
Hrvatskoj bila znatno vrjednija od zaštite istih tih prava koja pripadaju odvjetnicima, a koji su
također vezani uz povjerenje i ugled u javnosti, jer su ugled i povjerenje jedna od najvažnijih
pretpostavki i uvjeta za bavljenje odvjetništvom uopće, a što su tuženik i njegov novinar vrlo
dobro znali i prije objave spornih članaka.

Protiv navedene presude, u dijelu kojim je dosuđen iznos od 10.000,00 kn, kao zbog
odluke o troškovima postupka, žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba
parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene
materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu presuda preinači, podredno ukine i
predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

U žalbi ističe kako iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da sud djelomičnu
osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na utvrđenju da je tužitelj u postupku dokazao povredu
prava osobnosti, a da tuženica nije dokazala ekskulpacijske razloge koji bi je oslobodili od
odgovornosti za štetu. Prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje i na njega
pogrešno primijenio materijalno pravo kada je izveo zaključak da je tužitelju radi
objavljivanja spornog članka nastala povreda prava osobnosti. Tužitelj, suprotno utvrđenju
suda, tijekom postupka nije dokazao štetu, a niti uzročno posljedičnu vezu između štetne
radnje i štete. U svojem iskazu tužitelj je paušalno nabrajao neugodnosti koje su on i članovi

Poslovni broj: 20 Gž-87/2019-2 4

njegove obitelji doživjeli nakon što je objavljen sporni članak. Iskaz tužitelja je neuvjerljiv
tim više ako se uzme u obzir da uopće nije predložio saslušanje članove svoje obitelji, iako je
tvrdio da su zbog objavljivanja spornog članka i oni imali neugodnosti. Dakle, teret
dokazivanja povrede prava osobnosti bio je na tužitelju, a sud na temelju njegovog iskaza nije
mogao sa sigurnošću utvrditi činjenicu povrede prava osobnosti i o postojanju te činjenice
trebao je zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti
kao neosnovan. Prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje te na njega pogrešno
primijenio materijalno pravo kada je izveo zaključak da na strani tuženice nisu ostvareni
ekskulpacijski razlozi iz čl. 21. st. 4. Zakona o medijima. U postupku je dokazano da je
internetski portal nogometplus.net objavio financijske pokazatelje poslovanja H. i da je
upravo te informacije objavila tuženica. U tom članku navedeni su izvori informacija, a na
kraju članka stoji sljedeće: "Ukoliko imate dokaze kako su pojedini podaci nepotpuni ili
netočni, rado ćemo ispraviti te nenamjerne pogreške," Tužitelj nikada nije demantirao taj
članka ili na bilo kakav način reagirao na njega. Članak je i dan danas javno dostupan, a portal
broji preko 35.000,00 čitatelja i iznimno je popularan. Dakle, novinar je prilikom pisanja
spornog članka imao razloga povjerovati da su informacije iz tog članka točne i utemeljene na
točnim činjenicama. Tužitelj je pristajući biti predsjednik H., bilo kao udruženje
građana ili kasnije kao športsko dioničko društvo, pristao biti javna osoba koja ne može
zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti kao drugi građani. H. je najpopularniji klub u
H. i njegove su utakmice najposjećenije u H. n.l. Upravo zbog
toga logično je da su članovi nadzornog odbora, uprave, njezin predsjednik, sportski direktor i
članovi stručnog stožera uvijek izvrgnuti kritikama kako pozitivnim, tako i negativnim. U
postupku je dokazano da sadržaj spornog članka nije objavljen s namjerom da se tuženiku
povrijedi pravo osobnosti, već je na kritički način obrađeno jedno razdoblja vođenja i
poslovanja H.. Kada se uzmu u obzir dokazi izvedeni tijekom postupka jasno je da
informacije iz spornog članka predstavljaju vrijednosni sud njegovog autora i viđenje
događaja o kojem je pisao. Pritom se napominje da vrijednosni sud nije informacija koja se
može kvalificirati kao točna ili netočna. Postojanje činjenica može se dokazati, a istinitost
vrijednosnih sudova nije dokaziva, iako mora postojati činjenična osnova koja ih podržava jer
ih se u suprotnom ima smatrati pretjeranima. Vrijednosni sudovi, sukladno čl. 10. Europske
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda uživaju znatno veću zaštitu od
činjeničnih tvrdnji budući da konvencijsko pravo na slobodu izražavanja štiti informacije,
ideje i mišljenja koje "vrijeđaju", šokiraju ili uznemiravaju. Tuženica je u tijeku postupka
dokazala činjeničnu osnovu koja podržava vrijednosni sud. Nesporno je kako su prethodnici
tužitelja obavljajući vodeću funkciju dotadašnjeg udruženja građana, također volonterski
obnašali tu dužnost. Tužitelj je bio prvi predsjednik H. uređenog kao športsko dioničko
društvo koji je od 1. siječnja 2009. do 30. rujna 2009. primao mjesečnu plaću u iznosu od

50.000,00 kn neto. Njegov nasljednik J. S. primao je plaću u iznosu od 1,00 kn s
ugovorenim bonusom za slučaj osvajanja trofeja, tj. imao je pravo na isplatu bonusa samo za
slučaj rezultatskog uspjeha. Tužitelju nitko ne osporava pravo na plaću i činjenicu da je ona u
tom iznosu možda i zaslužena kada se uzme u obzir odgovornost koju funkcija predsjednika
nosi, no nejasno je zašto tužitelj takvo što predstavlja kao iznimku kada ga demantiraju
konkretne činjenice. Također, o financijskom stanju koje je tužitelj ostavio svojem
nasljedniku J. S. vodili su se javne rasprave, kao i prepucavanja u medijima u kojima
su se prozivali za financijsko stanje kluba i tko je za što odgovoran. Iznos od 14.000.000,00
EUR-a koje je H. uprihodio od prodajnih transfera igrača koji su dovedeni u mandatu
tužitelja su djelomično točni. Međutim, tužitelj izostavlja činjenicu da je H. u mandatu

Poslovni broj: 20 Gž-87/2019-2 5

njegovog nasljednika J. S. ušao u grupnu fazu E. l. a što je za posljedicu
imalo porast cijena navedenih igrača na tržištu. Sveukupni iznos transfera jest 14.000.000,00
EUR-a, ali klub nije dobio toliki iznos zbog učešća prijašnjih klubova u transferima igrača,
kao i učešća samih igrača u transferima. Također, kada se oduzmu odštete koje su plaćene
prilikom dovođenja navedenih igrača, kao i njihove plaće - razlika iznosi cca 5.700.000,00
EUR-a. Dakle, tužitelj sebi pripisuje zasluge transfera koji su ostvareni u njegovom mandatu,
kao i transfera igrača koji su dovedeni u njegovom mandatu, a prodani u mandatu njegovog
nasljednika. Tom logikom tužitelj je zaslužan samo za pozitivne stvari koje su se događale jer
je on donosio dobre poslovne odluke, a pritom zaboravlja na loše transfere radi kojih je
H. izgubio milijune eura. Neki od njih su D. J., M. B., F. C. itd.
Tužitelj na taj način pripisuje sebi zasluge prodaje igrača koji su nikli u omladinskoj školi
H. i koji su dovedeni za mandata njegovih prethodnika, kao i uspjehu kluba u mandatu
njegovog nasljednika, ulasku u grupnu fazu E.l. i osvajanje K. H. koji su
višestruko podigli cijenu igrača. Isto tako notorna je činjenica kako je U. N. H.prijavila tužitelja G. v.kao većinskom vlasniku kluba i tražila da se pokrene
postupak protiv njega radi naknade štete uzrokovane neodgovornim poslovanjem. Sud je
počinio relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. l. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl.

8. Zakona o parničnom postupku, koja je utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude.
Drugim riječima da je sud cijenio iskaz svjedoka L. K. i priloženu dokumentaciju na
ispravan način materijalno pravo bi se pravilno primijenilo, a činjenično stanje točno i
potpuno utvrdilo i posljedično tome tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan. Zbog
pogrešnog pravnog stava suda da u konkretno slučaju nisu ostvareni ekskulpacijski razlozi na
strani tuženice nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama u odnosu na djelomičnu
osnovanost tužbenog zahtjeva zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati - čl. 354. st. 2.
toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Također, a vezano uz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o
parničnom postupku tuženica ističe da su u obrazloženju presude samo paušalno navedeni
izvedeni dokazi i drugi procesni materijali, a izostali su zaključak i ocjena tih dokaza. U
obrazloženju ne postoje razlozi zbog kojih je sud određenim dokazima poklonio vjeru, a
određenima nije. Dana 17. listopada 2015. je objavila demantij tužitelja i na taj način
restituirala štetu ako je uopće nastala tužitelju. Ako tužitelj nije bio zadovoljan ispravkom
onda je trebao podnijeti tužbu radi objave ispravka, a ne tužbu radi naknade štete. Nadalje,
ističe, da pobijajući odluku o glavnoj stvari istodobno pobija i odluku o troškovima postupka
budući da odluka o trošku izravno ovisi o odluci suda o glavnoj stvari. Stoga, tuženica još
jednom ističe da je pobijana presuda neosnovana i nezakonita u dijelu u kojem se pobija pa
predlaže da drugostupanjski sud uvaži navode iz ove žalbe i preinači pobijanu presudu na
način da tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan i tužitelju naloži da mu naknadi
troškove žalbenog postupka.

Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženice ističe kako se iznose klevete, uvrede, laži i
insinuacije, pa se tužitelj može opravdano zapitati je li i dio ovih žalbenih navoda iz žalbe
tuženika pisao punomoćnik tuženika u ovom sporu ili ponovo sporni novinar tuženice L.
K.. Sve objavljeno tuženica pokušava podvesti pod pojam "vrijednosnog suda
novinara", a što apsolutno nije točno. Novinar tuženice koji piše ovakve članke, a tuženica ih
uredi s naslovom i objavi, očito o onome što piše ne zna ništa (to je potvrdio i svojim
iskazom), a niti je prethodno želio saznati bilo kakve činjenice od strane tužitelja, prije pisanja
i objave spornih članaka, jer ga nikada nije niti kontaktirao. Iz cijelog konteksta objavljenih
naslova i članaka može se jedino zaključiti da je tuženica imala namjeru tužitelja u javnosti

Poslovni broj: 20 Gž-87/2019-2 6

izvrgnuti poruzi, uvredama i prijetnjama od strane trećih osoba, a u konačnici i povrijediti
njegovo pravo osobnosti, a što je nakon objavljenih članaka u velikom dijelu i uspjela.
Tuženica ponovo potencira pitanje zašto je tužitelj pokrenuo parnični postupak radi iznesene
visine plaće tužitelja za vrijeme njegovog rada u klubu, iako tužitelj nije nikada prije ili
tijekom postupka tvrdio da je radi toga oklevetan od strane tuženice, osim što je svojim
podneskom tijekom postupka detaljno obrazložio da se u korist kluba kao odvjetnik, a
neposredno prije nego će postati predsjednik uprave odrekao puno većeg iznosa (835.000,00
kn), koji ga je pripadao na ime odvjetničkih troškova dotadašnjeg zastupanja od onog iznosa
kojeg je dobio na ime mjesečne plaće za 9 mjeseci na funkciji predsjednika uprave kluba.
Tuženica je znala taj podatak, koji je javno putem medija još 2008. objavljen, ali joj je
odgovaralo objaviti samo djelomičnu istinu u pogledu plaće tužitelja. Potencirajući ovo
nesporno utvrđenje u spornim člancima i objavom samo djelomične išli ne, tuženica samo
potvrđuje navode tužitelja da je htjela oklevetati tužitelja i prikazati ga kao pohlepnu osobu s
velikim primanjima, a koja je iza sebe ostavila "financijski kaos", iako je istina sasvim
suprotna, jer je tužitelj dolaskom na mjesto predsjednika uprave kluba zatekao, utvrđen
elaboratom od strane Porezne uprave i Ministarstva znanosti, prosvjete i športa financijski
minus kluba u iznosu od 222.000.000 kn, koji je prilikom provedbe preoblikovanja kluba za
vrijeme mandata tužitelja u cijelosti saniran. Također je tužitelj tijekom postupka već
obrazložio i navode tuženice i njenog novinara u svezi dolaska dvojice igrača u HNK H.
(J. i B.). Radi ove dvojice igrača klub nikada nije bio u nezavidnoj financijskoj
situaciji niti klub može doći radi dvojice igrača u lošu financijsku situaciju. Ovo tuženici služi
samo kao pokriće neutemeljenih navoda. Naime, bez obzira što isti igrači nisu mogli
prouzrokovati financijsku krizu kluba svojim dolaskom, isti su istine radi došli u H. prije
dolaska tužitelja na mjesto predsjednika kluba i s njima (gore navedenim igračima) i njihovim
dolaskom u H. tužitelj nije imao nikakve veze. Međutim, unatoč tome i znajući to, jer je
svakodnevno pratila, a i danas prati rad kluba, tuženica ponovo u ovoj žalbi, bez ikakvih
materijalnih ili bilo kojih drugih dokaza (osim na principu "rekla-kazala"), ponavljanjem već
izrečenih neistina ustrajno pokušava prikazati tužitelja u negativnom svjetlu, a sve u cilju
kako bi tuženica u konačnici izbjegla svoju odgovornost za počinjenu štetu. Jedini razlog radi
kojeg je novinar tuženice u navijačkom tonu naveo u svom članku u negativnom kontekstu
dolazak ove dvojice igrača u H. je iz razloga što su isti došli iz D. (između ostalog
pokušao potencirati i sukob sjevera i juga H.), pa su taj dolazak novinar tuženice i
tuženica svojom objavom, smatrajući da će to u negativnom kontekstu dobro odjeknuti među
čitateljstvom i navijačima H., pripisali tu "zaslugu" tužitelju. Na kraju tužitelj predlaže
da se odbiju svi navodi iz žalbe tuženice kao neosnovani, neutemeljeni i paušalni te da se
prihvate svi žalbeni navodi tužitelja u cijelosti.

Žalbe nisu osnovane.

Suprotno navodima tuženice, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj
53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst,
25/13 i 89/14, dalje ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19), jer je
izvedene dokaze sud prvog stupnja prosudio po slobodnom uvjerenju te je stečeno uvjerenje
opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima za koje se može provjeriti da imaju pravnu i
činjeničnu osnovu.

Poslovni broj: 20 Gž-87/2019-2 7

Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da presuda nema
nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da izreka iste nije nerazumljiva te da ne proturječi
sama sebi ili razlozima presude, kao i da su u presudi navedeni razlozi o odlučnim
činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni što znači da nije počinjena bitna povreda
odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje žalba tuženice.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2.,

4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl.

365. st. 2. istog Zakona.

Stoga žalbe stranaka zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu osnovane.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete u visini od 50.000,00 kn zbog
objave članka od 13. rujna 2015. i 10. listopada 2015. u dnevnom listu tuženice.

Žalbeni navodi tuženice svode se u bitnom na slijedeće tvrdnje:

- da je teret dokazivanja povrede prava osobnosti na tužitelju te da iz njegovog iskaza nije moglo sa sigurnošću biti utvrđeno da postoji povreda prava osobnosti,

- da postoje ekskulpacijski razlozi iz čl. 21. st. 4. Zakona o medijima (Narodne novine, broj 59/04, 84/11 i 81/13, dalje ZM),

- da je tužitelj pristao biti javna osoba koja ne može zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti i

- da objavljeni članci predstavljaju vrijednosni sud te da sadržaj spornih članaka nije
imao za cilj povredu prava osobnosti tužitelja, već kritičku obradu jednog razdoblja vođenja
poslovanja N…..

S pravom žalba tuženice ističe da je u konkretnom slučaju teret dokaza postojanja povrede prava osobnosti upravo na tužitelju.

Međutim, nije u pravu tuženica kada smatra da se iz njegovog iskaza nije mogla sa
sigurnošću utvrditi činjenica povrede prava osobnosti.

Naime, a kao što to pravilno prvostupanjski sud utvrđuje, objavljene informacije
svojim tonom i dojmom objektivno predstavljaju informacije podobne naštetiti časti i ugledu
tužitelja koji je u svom iskazu navodio o izazvanoj neugodi, psihičkom stresu, utjecaju objave
spornih članaka na njegovu obitelj, da je bio izložen prijetnjama, insinuacijama i negativnom
intonacijom u prikazivanju njegovog rada, kao čelnog čovjeka N…..

Upravo ove okolnosti ukazuju na to da je tužitelj dokazao kako je objavom spornih članaka kod njega došlo do povrede prava osobnosti.

Poslovni broj: 20 Gž-87/2019-2 8

Što se tiče tvrdnje tuženice o ekskulpacijskim razlozima pravilno je prvostupanjski sud
utvrdio da u konkretnom slučaju isti ne postoje jer je iznesenim činjenicama došlo do grubog
zadiranja u privatnost, dostojanstvo, čast i ugled tužitelja, radi čega mediji moraju biti svjesni
ozbiljnih posljedica koje takvo pisanje znači za osobu o kojoj se na taj način izvješćuje
javnost.

Osim toga, okolnosti da su drugi mediji objavili iste i slične informacije ne predstavlja
osnovu za ekskulpaciju tuženice u ovom konkretnom slučaju i to stoga što je u takvoj situaciji
ista u obvezi prenijeti istinitu informaciju, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer su sporni
članci napisani i objavljeni bez detaljnih provjera istinitosti navoda te provjera kod tužitelja.

U odnosu na navode tuženice da je tužitelj pristao biti javna osoba pa time i izvrgnut
kritici javnosti, odgovoriti je da je to točno, ali takva kritika mora biti iznesena na način
primjeren osnovnim načelima kulturnog ponašanja i demokratskog društva, a izrazi koji se
koriste u konkretnom slučaju nikako ne predstavljaju takvo postupanje tuženice jer je
cjelokupni sadržaj objavljenih članaka pisan posebnim tonom koji kod čitatelja nedvojbeno
izaziva negativne konotacije, a s druge strane tuženica, prilikom objave spornih članaka nije
vodila računa o tome da sukladno odredbama Kodeksa časti hrvatskih novinara treba objaviti
točne, potpune i pravovremene informacije.

Nije niti točno da iznesene tvrdnje predstavljaju vrijednosne sudove, a ovo stoga što,
kao što to prvostupanjski sud pravilno utvrđuje, sam način iznošenja navedenih činjenica, ton
u kojem su objavljeni sporni članci nikako ne može predstavljati vrijednosni sud, već
iznošenje neistinitih činjenica, a niti se može smatrati da objavljeni članci predstavljaju
kritičku analizu jednog perioda u poslovanju N…. jer ozbiljna analiza pojedinog
događaja ili razdoblja zahtijeva i ozbiljan pristup, a ne iznošenje tvrdnji koje na grubi način
zadiru u privatnost, dostojanstvo, čast i ugled tužitelja, pri čemu valja imati u vidu i činjenicu
da je tužitelj po zvanju odvjetnik te da stranke od svog odvjetnika zahtijevaju odnos
povjerenja, stručnu pravnu pomoć, savjesnost i poštenje, a tome u prilog nikako ne ide sadržaj
objavljenih članaka jer sve te parametre dovodi u pitanje.

Žalbene tvrdnje tužitelja svode se na slijedeće:

- da je primjereni iznos za nastalu štetu 50.000,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i

- da bi tako dosuđeni iznos predstavljao generalnu prevenciju da se ubuduće ne bi objavljivale sporni, neistiniti i uvrjedljivi članci.

Međutim, tužitelj treba imati u vidu činjenicu da je tuženica objavila demantij pa je na
taj način dijelom popravljena šteta koja je nastala tužitelju, da je isti javna osoba, koji zbog
toga, u odnosu na ostale, mora trpjeti kritiku i analizu svog rada i djelovanja na većem stupnju
u odnosu na druge građane pa zbog toga ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski
sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne
novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) i čl. 21. ZM kada je obvezao tuženicu da
tužitelju na ime nastale štete naknadi iznos od 10.000,00 kn.

Poslovni broj: 20 Gž-87/2019-2 9

Što se, pak, tiče tvrdnje tužitelja da bi dosuđivanje većeg iznosa naknade štete imalo
za posljedicu i ostvarenje generalne prevencije, a pozivajući se pri tome na presudu
Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-1121/2016 od 11. lipnja 2018. te pravomoćnu
presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3804/2014 od 30. rujna

2015., odgovoriti je tužitelju da se u ovakvoj vrsti sporova treba postojati balans između
obveze tuženice za objavom istinitih informacija i ukazivanja o devijacijama u društvu, a s
druge strane da visina dosuđene štete ne bude protivna čl. 3. st. 3. ZM niti Konvenciji za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, broj 18/97, 6/99, 8/99,14/02 i
1/06) jer je sloboda medija vrlo bitan čimbenik funkcioniranja demokratskog društva te ista
obuhvaća slobodu izražavanja mišljenja, pluralizam medija, slobodu prikupljanja,
istraživanja, objavljivanja i širenja informacija radi informiranja javnosti, slobodu protoka
informacija i otvorenosti međunarodnih medija za različita mišljenja, ali sve ovo pod uvjetom
da se radi o adekvatnom načinu iznošenja informacija, argumentiranih kritika i mišljenja
primjerenih modernom demokratskom društvu.

Konačno, što se tiče odluke o troškovima postupka, ovaj drugostupanjski sud nalazi da
je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP jer je razmatrao pitanje
uspjeha stranaka u sporu, kako u pogledu osnove, tako i visine naknade štete slijedom čega
proizlazi da je uspjeh stranaka u postupku podjednak.

Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP
(jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5.
istog Zakona) odbiti kao neosnovane žalbe stranaka i potvrditi pobijanu prvostupanjsku
presudu.

Zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška po osnovi sastava odgovora na žalbu
odbijen je kao neosnovan jer nije riječ o trošku koji je, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP,
bio potreban za vođenje ovog postupka.

Zadar, 30. rujna 2020.

Sutkinja

Sanja Prosenica, v.r.