- 1 -              I Kž 94/2018-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 94/2018-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog L. Ć. zbog kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15.. 61/15. – ispravak i 101/17. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 22. siječnja 2018. broj Kv-I-139/17 (K-55/12), u sjednici održanoj 19. rujna 2018.

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbija se žalba osuđenog L. Ć. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, na temelju članka 507. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.), odbijen je zahtjev osuđenog L. Ć. za obnovu kaznenog postupka dovršenog presudom Županijskog suda u Zagrebu od 6. ožujka 2014. broj K-55/12 koja je preinačena u odluci o troškovima kaznenog postupka u njezinom oslobađajućem dijelu presude, a u ostalom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. travnja 2017. broj I Kž 42/15, kojom je osuđeni L. Ć. proglašen krivim zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, s tim da mu je kazna zatvora, na temelju članka 55. stavaka 1. i 2. KZ/11., zamijenjena radom za opće dobro tako da je jedan dan zatvora zamijenjen za dva sata rada.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđeni L. Ć., po braniteljici, odvjetnici V. Š. O., zbog ,,bitne povrede odredaba kaznenog postupka (368. t 11. ZKP)“, „povrede kaznenog zakona (369. t. 3. ZKP)“ i „pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (470 KZ)“ te predlaže ,,Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da prihvatiti žalbu osuđenika L. Ć. i rješenjem preinači ili ukine prvostupanjsku odluku i prema potrebi predmet uputiti na ponovno odlučivanje“.

 

U skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Osporavajući pravilnost prvostupanjske odluke, osuđeni L. Ć. u žalbi tvrdi da je pobijanim rješenjem ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka time što „u rješenju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi potpuno nejasni jer o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima rješenja o sadržaju dostavljenih isparava u odnosu na one dokaze i isprave na kojima je zasnovana presuda“. Takvim žalbenim prigovorima osuđenik u biti upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Žalitelj u tom pravcu ističe da je uz zahtjev za obnovu postupka kao novi dokaz dostavljen Posebni dio Pravilnika o unutarnjem redu Sektora za gospodarenje (M-3) od 20. srpnja 1998. Ur broj: 512-01-98-1804/3 koji je deklasificiran 5. srpnja 2017., a koji Pravilnik je, suprotno po mišljenju žalitelja pogrešnom utvrđenju prvostupanjskog suda, različit od Pravilnika koji se nalazi u spisu predmeta na listovima 338-350 na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda, čime je pobijanim rješenjem ostvarena istaknuta bitna postupovna povreda, a što je u konačnici dovelo do pogrešne ocjene prvostupanjskog suda da se ne radi o novoj dokumentaciji koja bi mogla biti od utjecaja na činjeničnu podlogu pravomoćne presude.

 

Neposrednim uvidom u spis predmeta vidljivo je da se na listovima 338-350 spisa nalazi Izvod iz Posebnog dijela Pravilnika o unutarnjem redu Sektora za gospodarenje (M-3), Izvod iz III. Knjige ustroja Sektora za gospodarenje (M-3), i to samo stranice 5 do 16 koje se odnose na opis poslova Sektora za gospodarenje, Uprave za gospodarenje nekretninama, Uprave za graditeljstvo i zaštitu okoliša te Uprave za stambene poslove. Taj je Izvod iz Posebnog dijela Pravilnika pribavljen od Ministarstva obrane, Sektora za obavještajno sigurnosne poslove, Uprave vojne policije, te se u spisu predmeta nalazi kao privitak dopisa Ministarstva obrane, Sektora za gospodarenje, od 31. kolovoza 2000. Taj dopis je potpisan od strane tadašnjeg pomoćnika ministra obrane S. Š., slijedom čega je u podnožju prve stranice Izvoda iz Posebnog dijela Pravilnika istaknuto: ,,izvod ovjerava pomoćnik ministra S. Š.“.

 

Isti Izvod iz Posebnog dijela Pravilnika o unutarnjem redu Sektora za gospodarenje je u spis predmeta (listovi 744-795) dostavljen i kao privitak Posebnog izvješća Ministarstva obrane, Sektora za obavještajno sigurnosne poslove, Uprave vojne policije, Odjela kriminalističke policije, od 26. veljače 2001., koji čini nadopunu kaznene prijave podnesene protiv osuđenika i ostalih osoba. U sklopu tog Izvoda je dostavljena III. Knjiga ustroja Sektora za gospodarenje (M-3) iz srpnja 1998. donesena na temelju točke XXIII. stavka 2. Odluke o Osnovama ustrojstva Ministarstva obrane od 5. prosinca 1997., pri čemu je Knjiga dostavljena u cijelosti, dakle, svih 50 stranica Knjige. U podnožju naslovne stranice te Knjige kao ministar je naveden A. H., međutim, na istoj nije sadržan i njegov potpis.

 

Osuđenik je, uz zahtjev za obnovu postupka, kao novi dokaz dostavio, sada deklasificirani, Poseban dio Pravilnika o unutarnjem redu Sektora za gospodarenje (M-3) te u sklopu istog III. Knjigu ustroja Sektora za gospodarenje (M-3) donesenu na temelju točke XXIII. stavka 2. Odluke o Osnovama ustrojstva Ministarstva obrane od 5. prosinca 1997., pri čemu taj dokument, za razliku od spomenutih Pravilnika koji se već nalaze u spisu predmeta, ima naveden URBROJ: 512-01-98-1804/3 te kao datum i mjesto izdavanja „Z., 20. srpanj 1998.“, dok je u podnožju dokumenta pored imena i prezimena ministra A. H. sadržan i njegov potpis kao i pečat Ministarstva obrane.

 

Usporedbom sadržaja uz zahtjev za obnovu dostavljenog Pravilnika te sadržaja Pravilnika koji se već nalaze u spisu predmeta na listovima 338-350 i listovima 744-795 spisa, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da se radi o istim Pravilnicima s u cijelosti istovjetnim sadržajem, slijedom čega je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se taj ,,novi dokaz“ već nalazi u spisu predmeta te je pročitan u dokaznom postupku.

 

Kraj takvog stanja stvari, neprihvatljive su žalbene tvrdnje osuđenika da je ,,osuđen na temelju pravilnika o unutarnjem redu koji uopće nije bio mjerodavan u inkriminirano razdoblje“ te da je ,,osuđen na osnovu Pravilnika koji je donio pomoćnik S. Š.“ koji je tek od 2000. bio pomoćnik ministra odnosno nakon inkriminiranog razdoblja, pri čemu potkrjepu takvim tvrdnjama nalazi u tome što je u pravilniku koji se nalazi u sudskom spisu kao potpisnik navodi pomoćnik ministra S. Š., dok je uz zahtjev obnovom postupka dostavljen pravilnik koji je potpisao ministar A. H.

 

Naime, žalitelj kod takvog zaključivanja u cijelosti propušta imati na umu da je Pravilnik koji se nalazi na listovima 338-350, nesumnjivo donesen od strane ministra A. H. što je uostalom vidljivo iz istog tog Pravilnika koji se nalazi na listovima 744-795, međutim, Izvod iz tog Pravilnika (točnije stranice 5 do 16 tog Pravilnika) je, kako je to već naprijed navedeno, pribavljen 31. kolovoza 2000., kada je pomoćnik ministra obrane bio S. Š., iz kojeg razloga je upravo S. Š. Izvod iz tog Pravilnika ovjerio, a nije predmetni Pravilnik potpisao, a osobito ne donio, kako se to nastoji prikazati žalbom.

 

Uostalom, činjenica da u spisu predmeta priležeći Pravilnici, na kojima je utemeljena prvostupanjska presuda, nisu potpisani te su bez klase i urudžbenog broja, što se apostrofira žalbom osuđenika, sama za sebe, ne dovodi u pitanje osnovanost zaključka prvostupanjskog suda da se radi o istim Pravilnicima. S tim u vezi nije bez značaja okolnost da je prvostupanjski sud u više navrata tijekom postupka tražio od Ministarstva obrane očitovanje u pogledu suglasnosti za skidanjem oznake stupnja tajnosti s određenih dokumenata koji se nalaze u spisu predmeta. Međutim, iako u tom trenutku nije postojala suglasnost da se s dokumenata skine oznaka stupnja tajnosti, dobivena je suglasnost da se ti dokumenti „u skladu s odredbama Zakona o zaštiti tajnosti podataka (,,Narodne novine“ broj 108/96.) i Pravilnika o zaštiti tajnosti podatka obrane (,,Narodne novine“ broj 112/97.) uz obvezu čuvanja tajnosti koriste na nejavnoj sudskoj raspravi“ (list 1734).

 

Prema tome, pobijanim rješenjem nije ostvarena istaknuta bitna postupovna povreda niti je, posljedično tome, prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, kako to pogrešno tvrdi žalitelj.

 

Osporavajući pravilnost pobijanog rješenja, osuđenik u nastavku žalbe ističe da  prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke nije analizirano cjelokupnu dokumentaciju dostavljenu uz zahtjev za obnovu s čim u vezi upire na uz zahtjev priloženu Odluku o provedbi pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva obrane od 27. srpnja 1998. UR.BROJ: 512-01-98-2037, posebice točke II. i IX te Odluke u kojima osuđenik nalazi nove činjenice koje su prikladne da prouzroče njegovo oslobođenje za kazneno djelo zbog kojeg je osuđen ili njegovu osudu po blažem zakonu jer, po njegovom mišljenju, dovode u pitanje ispravnost utvrđenja prvostupanjskog suda da je u osuđenik postupajući na način opisan u izreci prvostupanjske presude iskoristio svoj položaj i prekoračio granice svoje ovlasti.

 

Prije svega, treba napomenuti da je točkom II. predmetne Odluke navedeno: ,,Odluke ministra obrane ili Odluke donesene po ovlaštenju ministra obrane a koje su u suprotnosti s Odlukom o osnovama ustrojstva Ministarstva obrane (Broj: 01-04-97-9679/2-A25) od 05. prosinca 1997. godine i Pravilnikom o unutarnjem redu Ministarstva obrane (Ur. Broj:512-01-98-1804) od 20. srpnja 1998. godine stavljaju se izvan snage“. Točkom IX. te Odluke je navedeno: ,,Stavljaju se izvan snage knjige ustroja i sistematizacija koje se odnosi na organizacijske cjeline Ministarstva obrane, i to: knjiga ustroja broj ... – Glavna inspekcija obrane Republike Hrvatske, knjiga ustroja broj ... – Zapovjedništvo stana MORH, knjiga ustroja ... – Verifikacijsko središte OS RH, knjiga ustroja broj ... – Dom ministarstava obrane, knjiga ustroja broj ... – Ured za preustroj, knjiga ustroja ... – Ured za izradu Strategije obrane, knjiga ustroja broj ... – Vojno –tehnički savjet, knjiga ustroja broj ... – Sektor za upravljanje osobljem Ministarstva obrane Republike Hrvaste, knjiga ustroja ... – Sektor logistike Ministarstva obrane Republike Hrvatske, knjiga ustroja broj ... – Odred instriktorski, knjiga ustroja broj ... – Središnji arhiv MORH, sistematizacija Ureda MORH za UN i EZ, ustroj Sektora za proračun i financije (Ur. broj: 512-01-94-423) od 19. listopada 1994. i izmjene i dopune ustroja Sektora za proračun i financije (Ur. broj: 512-01-96-2863) od 26. rujna 1996. godine“.

 

Prema tome, nasuprot tvrdnjama osuđenika, niti iz jednog dijela predmetne Odluke pa tako niti u žalbom istaknutim, naprijed citiranim, točkama II. i IX., ne proizlazi da se materijalni dokazi na kojima je prvostupanjski sud utemeljio prvostupanjsku presudu vezano uz ovlasti osuđenika koje je u inkriminiranom razdoblju imao, dakle, Odluka o osnovama ustrojstva Ministarstva obrane od 5. prosinca 1997. (list 1388-1396 spisa), Pravilnik o unutarnjem redu pa tako ni III. Knjiga ustroja Sektora za gospodarenje (M-3) kojima su propisana ovlaštenja pomoćnika ministra obrane za gospodarenje, stavljaju izvan snage.

 

Stoga, s obzirom na to da Odluka o provedbi pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva obrane od 27. srpnja 1998. sadržajno i suštinski ne dovodi u pitanje pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u pravomoćno dovršenom kaznenom postupku, u konkretnom se slučaju ne radi o dokazu prikladnom da sam za sebe ili u vezi s prijašnjim dokazima koji su doveli do osuđujuće pravomoćne presude protiv osuđenog L. Ć., prouzroči oslobođenje osuđenika ili njegovu osudu po blažem zakonu, kako to smatra žalitelj pa je u cijelosti ispravan zaključak prvostupanjskog suda da „uz predmetni zahtjev obrana osuđenog L. Ć. nije dostavila novu dokumentaciju koja bi mogla biti od utjecaja na činjeničnu podlogu pravomoćne presude“.

 

U nastavku žalbe, nastojeći osporiti pravilnost zaključka prvostupanjskog suda vezano uz utvrđenje iz prvostupanjske presude da je osuđeni L. Ć. u inkriminirano vrijeme bio državni dužnosnik i time imao svojstvo službene osobe, osuđenik ustraje na tvrdnjama iznesenim u zahtjevu za obnovu kaznenog postupka da je do 26. svibnja 1998. bio na južnom bojištu, odnosno izvan granica Republike Hrvatske, slijedom čega nije bio ovlašten niti je mogao izvršiti odobrenja otpisa dugova nogometnim klubovima već su takva ovlaštenja imali J. V. i M. G. koji su u različitim vremenskim razdobljima bili čelnici nadležnih tijela Ministarstva obrane. Kao potkrijepu takvih navoda, osuđenik je uz zahtjev za obnovu postupka dostavio nove dokaze u vidu zapovijedi te odluka o razrješenjima i imenovanjima od kojih se neki dokumenti već nalaze u spisu predmeta.

 

Međutim, s pravom prvostupanjski sud u odnosu na takve tvrdnje navodi da položaj i svojstvo J. V. i M. G., a time i osuđenog L. Ć. ne predstavlja novi dokaz u postupku.

 

Naime, svojstvo osuđenika od veljače 1997. do 26. svibnja 1998., kao časnika u zapovjedništvu južnog bojišta faktično raspoređenog za obnašanje dužnosti pri Kabinetu ministra u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, te od 26. svibnja 1998. do 26. listopada 1999., kao pomoćnika ministra obrane, tijekom postupka uopće nije bilo sporno niti je to na bilo koji način bilo dovođeno u pitanje od strane obrane.

 

Tako, spisu predmeta prileži dokumentacija u vidu zamolbi nogometnih klubova za korištenje ugostiteljskih usluga koje su vlastoručno potpisane od strane osuđenika uz tekst: ,,suglasan“ ili ,,odobrio“ prije nego je raspoređen za obnašatelja dužnosti pomoćnika ministra za gospodarenje (list 229, 235, 237, 241 spisa), potom zapovijed od 22. veljače 1993. kojom se osuđenik s dotadašnjeg rasporeda dužnosti koordinatora u Kabinetu ministra raspoređuje u Zapovjedništvo stana MORH za zamjenika zapovjednika stana (list 800, 1810 spisa), zapovijed od 2. lipnja 1998. kojom se osuđenik raspoređuje za obnašatelja dužnosti u Sektor za gospodarenje na dužnost pomoćnika ministra za gospodarenje (list 797, 1811 spisa), odluka o određivanju obnašatelja dužnosti pomoćnika ministra od 26. svibnja 1998. (list 2118, 2414 spisa), ali i Odluka od 31. ožujka 1998. kojom se zapovjednik Ureda stana J. V. i zamjenik zapovjednika Ureda stana L. Ć. ovlašćuju za reorganizaciju Zapovjedništva stana MO HV i Ureda zapovjedništva stana MO HV s pripadajućim stručnim službama, odjelima i ostalim službama prema priloženom Ustroju i sprovođenje istog (list 804 spisa).

 

Nesporno svojstvo osuđenika, kao službene osobe, proizlazi i iz iskaza tijekom postupka ispitanih svjedoka, ponajprije svjedoka J. V., koji je do 17. listopada 1997. obavljao funkciju zapovjednika zapovjedništva stana, a koje je kasnije preustrojeno u Upravu za gospodarenje, potom tadašnjeg ministra obrane, svjedoka A. H., kao i svjedoka M. G. koji je od 27. listopada 1997. obavljao funkciju zapovjednika zapovjedništva stana, ali i iz same obrane osuđenika.

 

Naime, osuđenik u obrani nije porekao da je osobno odlučivao o kojem će nogometnom klubu biti omogućeno na teret Ministarstva obrane koristiti ugostiteljske usluge te da se radilo o njegovom diskrecijskom pravu. Štoviše, naveo je: „ Točno je da sam ja samo formalno pravno do 1998. bio raspoređen na specijalne zadatke na južnom bojištu međutim faktički posao koji sam obavljao je bio da sam ja bio lijeva i desna ruka ministra za BiH i sve poslove u vezi toga. Ja sam bio mogu reći faktično ne pomoćnik ministra nego i iznad njega. Kao što sam rekao ja pravno nisam bio pomoćnik ministra i pravno nisam bio ništa, ali faktično ako je nešto došlo u kabinet ministra da se otpiše za Hrvate iz BiH, svaku suglasnost bi potpisivao ja, a ne bi se time opterećivao ministar“.

 

Slijedom svega navedenog, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te potom osnovano i zakonito, na temelju članka 507. stavka 1. ZKP/08., odbio kao neosnovan zahtjev osuđenika za obnovu kaznenog postupka, uz valjano obrazloženje da činjenice i dokazi na kojima se zahtjev temelji nisu prikladni da sami za sebe ili u vezi s prijašnjim dokazima koji su doveli do osuđujuće pravomoćne presude protiv osuđenika, prouzroče oslobođenje osuđenika ili njegovu osudu po blažem zakonu, jer ne dovode u pitanje pravilnost pravomoćne presude.

 

Naime, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da dokumentacija dostavljena uz zahtjev za obnovu pa tako niti u zahtjevu istaknuti prijedlog za ispitivanjem svjedoka na okolnosti vezano uz sadržaj te dokumentacije, ne predstavlja novi dokaz u smislu članka 501. stavka 1. točke 3. ZKP/08. pa je ispravno prvostupanjski sud postupio kada zahtjev osuđenika nije prihvatio.

 

Slijedom svega navedenog, budući da žalbom nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda, niti je ispitivanjem pobijanog rješenja, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., utvrđeno da bi bile ostvarene druge povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 19. rujna 2018.