- 1 -              Revt 268/15-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 268/15-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. I. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. A., odvjetnica u Z., te odvjetnici M. V. i M. J., odvjetnici u Odvjetničkom društvu V. i suradnici, Z., protiv I-tuženika H. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici I. T., odvjetnik u Z., R. Č., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Č. & partneri d.o.o. Z. i Č. P., odvjetnik u Z., II-tuženika B. N. iz Z., OIB: … kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Z., te III-tuženika Ž. P. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Z., radi zaštite intelektualnog vlasništva i isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-8667/14-5 od 4. ožujka 2015., ispravljene rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-8667/14-8 od 9. travnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-774/2008 od 26. svibnja 2014., ispravljena rješenjem poslovni broj P-774/08 od 3. lipnja 2014., u sjednici dana 20. ožujka 2018.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-8667/14-5 od 4. ožujka 2015., ispravljena rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-8667/14-8 od 9. travnja 2015. i predmet se vraća Visokom trgovačkom sudu RH na ponovni postupak.

 

II.              Ukida se rješenje o troškovima postupka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-8667/14-5 od 4. ožujka 2015. i predmet se vraća Visokom trgovačkom sudu RH na ponovni postupak.

 

III.              O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će Visoki trgovački sud RH u konačnoj odluci o parničnim troškovima.

 

Obrazloženje

 

Trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-774/2008 od 26. svibnja 2014., ispravljenom rješenjem poslovni broj P-774/08 od 3. lipnja 2014. sudio je:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj I. d.o.o., Z., nositelj prava na tehnologiju (tehnička rješenja) za ispitivanje parogeneratora nuklearnih elektrana V. tipa koja se sastoji od:

 

a) manipulatora - koji služi za provedbu ispitivanja generatora pare tipa V. i uključuje dva sustava. Prvi sustav temelji se na manipulatoru I.-K. jednostavne izvedbe i drugi sustav zasniva se na tehnologiji manipulatora I., tehnički napredniji sustav razvijen u svrhu unapređenja procesa ispitivanja i implementacije novih tehnologija. Oba sustava sastoje se od: manipulatora, sustava dvostrukog gurača sondi, elektroničkog uređaja za upravljanje, programskog paketa za kontrolu manipulatora, prikupljanje, analizu i organizaciju podataka, različitih vrsta sondi za nerazorno ispitivanje cijevi i kolektora generatora pare i „know-how" koji se odnosi na postupke provedbe ispitivanja generatora pare nuklearnih elektrana.

 

Prvi sustav, I.-K. manipulator je više osni uređaj čiji je zadatak omogućiti gibanje sustavu dvostrukog gurača (u daljnjem tekstu: gurač sondi), kroz kolektor generatora pare u svrhu provedbe nerazornog ispitivanja cijevi generatora pare. I.-K. manipulator instaliran unutar kolektora generatora pare Manipulator I.-K. sastoji se od:

 

- razdjelnika, koji je temeljni dio manipulatora, te kao takav osigurava, učvršćuje i centrira manipulator na prirubnicu kolektora. Pored navedenih funkcija, razdjelnik omogućuje rotaciju manipulatora oko osi kolektora. Razdjelnik na sebi nosi pneumatsko-električnu razvodnu kutiju, nadzornu kameru, i sustav za namatanje sondi.

 

- sustav za namatanje sondi, pomoću torzijskih opruga osigurava namatanje dviju sondi tijekom povlačenja istih iz cijevi generatora pare.

 

- „Jarbola", koji svojom konstrukcijskom izvedbom (cijevna konstrukcija) postavljene u osi manipulatora, omogućuje pomicanje gurača sondi vertikalno po osi kolektora generatora pare. - sustava za centriranje sa košarom, čija je funkcija centriranje donjeg dijela manipulatora unutar kolektora. Zadatak košare je onemogućiti odlomljenim sastavnim dijelovima manipulatora, otpadcima ili prljavštini sa manipulatora i/ili kolektora, koji se mogu pojaviti tijekom ispitivanja, da ne dospiju u sistem generatora pare.

 

Drugi sustav, I. manipulator je također više osni uređaj čiji je zadatak omogućiti gibanje guraču sondi kroz kolektor generatora pare u svrhu provedbe nerazornog ispitivanja cijevi generatora pare. Bitne prednosti naprednijeg sustava koji se temelji na manipulatoru I. u odnosu na verziju I.-K. su:

 

-Veća brzina guranja i povlačenja sondi do 1000 mm/s

 

-Veća brzina rotiranja gurača sondi 3°/min i veća brzina gurača u vertikalnom smjeru 500 mm/s

 

-Implementacija nove tehnologije „A." sonde

 

-Podržava više različitih testera (M.®-80, T.® 7700...)

 

-Univerzalno rješenje za generator pare tipa V. 440 i V. 1000 - Automatsko prikupljanje podataka

 

-Implementacija modula za ultrazvučno ispitivanje zavara kolektora i modula za čepljenje cijevi I. manipulator instaliran unutar kolektora generatora pare I. manipulator sastoji se od:

 

- razdjelnika dijela manipulatora, koji osigurava, učvršćuje i centrira manipulator na prirubnicu kolektora. Razdjelnik I. manipulatora je univerzalno rješenje koje se može bez preinaka primijeniti na generatorima pare tipa V. 440 i tipa V. 1000. Pored navedenih funkcija, razdjelnik omogućuje rotaciju manipulatora oko osi kolektora. Razdjelnik manipulatora tipa I. na sebi nosi nadzornu kameru, pneumatsku i električnu razvodnu kutiju. Na razdjelniku se nalaze senzori s kojima je moguće ograničiti rotaciju manipulatora unutar bilo kojeg kuta.

 

- sustava za namatanje sondi, koji podrazumijeva dva koluta unutar kojih se namataju dvije sonde bez posredstva bilo kojeg pogona osim same sile sonde producirane tijekom povlačenja sonde iz cijevi generatora pare. Sustav za namatanje sondi I. manipulatora, ugrađen je na gurač sondi, te kao takav omogućava rad s kraćim sondama i na taj način pojeftinjuje samo ispitivanje. Ovakva izvedba koluta za namatanje omogućuje implementaciju uređaja M.®- 80, što manipulator I. čini jedinstvenim manipulatorom na području ispitivanja generatora pare tipa V.. Centralnog dijela, koji se sastoji od dvije linearne vodilice sa elevacijskim pogonom s kojim se vrši vertikalni pomak gurača sondi po osi kolektora generatora pare.

 

- sustava za centriranje sa košarom, čija je funkcija centriranje donjeg dijela manipulatora unutar kolektora. Zadatak košare je onemogućiti odlomljenim sastavnim dijelovima manipulatora, otpadcima ili prljavštini sa manipulatora i/ili kolektora, koji se mogu pojaviti tijekom ispitivanja da ne dospiju u sistem generatora pare.

 

b) elektroničkog uređaja za upravljanje (u daljnjem tekstu: kontroler) - je skup elektronskih elemenata čiji je zadatak upravljanje manipulatorom i dvostrukim guračom, procesuiranje podataka i posredstvo između korisnika i manipulatora. Tijekom inspekcije kontroler se nalazi izvan kolektora generatora pare;

 

c) sustava dvostrukog gurača sondi - čiji je zadatak simultano guranje i/ili povlačenje dviju sondi kroz cijev generatora pare u svrhu nerazornog ispitivanja strukturnog stanja cijevi. I.-ov sustav za provedbu ispitivanja generatora pare uključuje dvije verzije gurača sondi: verzija za I.-K. manipulator i verzija za I. manipulator. Verzija dvostrukog gurača sondi za I. manipulator sastoje se od:

 

- dvije pogonske jedinice, koje svojom konstrukcijom i sistemom pogonskog mehanizma omogućavaju guranje/povlačenje sondi. Svaka pogonska jedinica ima 4 kotača (2x2 u paru) koji svoju rotaciju pretvaraju u translatorno gibanje sondi. Kotači su pogonjeni putem elektromotora a njihovo otvaranje odnosno zatvaranje vrši se posredstvom pneumatskih cilindara promjenjivog pritiska;

 

- nadzorne kamere, na guraču sondi za I.-K. manipulator nalaze se po jedna bočno uz svaku pogonsku jedinicu, dok na guraču sondi za I. manipulator jedna se kamera nalazi na vodilici sonde. Nadzorne kamere omogućuju korisniku kontinuirani nadzor guranja/povlačenja sondi;

 

- vodilice sondi, za svaku sondu po jedna vodilica sonde ugrađena na izlaznom dijelu svake pogonske jedinice. Unutar svake vodilice gurača sondi za I.-K. manipulator, nalazi se kalibracijski standard bilo za ispitivanje „bobbin" sondom ili rotacijskom sondom dok unutar vodilica gurača sondi za I. manipulator, se nalaze kalibracijski standardi za „bobbin" sondu i „A." sondu. Pored kalibracijskog standarda, unutar vodilica, nalazi se sklop za automatsko zaustavljanje sonde. Upravljanje vodilicom vrši se pomoću pneumatskog cilindra položaja.

 

d) bobina sonde (B. P.), koje se koriste za bazično ispitivanje cijevi generatora pare. Ovaj tip sonde vrlo je pouzdan i nudi ispitivanje cijevi velikim brzinama. Bobina sonda je sastavljena od glave sonde i električnih kabela unutar fleksibilne osovine.

 

Postoje dvije I.-ove izvedbe fleksibilne osovine, kod prve je fleksibilna osovina napravljena od plastike, dok kod druge izvedbe fleksibilnu osovinu čine opružni čelik u kombinaciji sa plastičnim segmentima (perlama). Glava sonde je sklop od dijela za centriranje i dijela sa zavojnicom. Bobina sonda uključuje bobina zavojnicu, namotanu obodno oko osi sonde, koja odgovara osi cijevi. Dvije zavojnice su namotane i spojene jedna prema drugoj, stoga rezultat ovakvog sistema je razlika između odziva pojedine zavojnice.

 

e) rotirajuće sonde, koja se koristi za precizno ispitivanje specifičnih područja cijevi. Ovisno o rezultatima inspekcije sa bobina sondom, signali od interesa detektiram sa bobina sondom kao i područja cijevi za koje je poznato da su pogodna stvaranju specifičnih degradacijskih mehanizama, ispituju se rotacijskom sondom. Rotacijska sonda sastavljena je od glave sonde, fleksibilne osovine, produžetka za osovinu (kao opcija) i sklopa motora rotacije. U glavi sonde nalazi se jedna ili više zavojnica ovisno o izvedbi, dok sklop motora omogućuje rotiranje cijelog sklopa tijekom guranja ili povlačenja sonde kroz cijevi.

 

Na ovaj način ostvaruje se helikoidalna putanja sonde. Standardna brzina rotacije sonde sa novim tipom motora kreće se u granicama od 300 °/min do 2400 °/min.

 

I.-ova tehnologija rotacijske sonde uključuje sljedeće sonde:

 

1. Izmjenjiva glava rotirajuće sonde

 

- Za primjenu na generatorima pare tipa P., glava sonde uključuje 3 (tri) zavojnice, 1. zavojnica-plosnata zavojnica frekvencije srednjeg raspona, 2. zavojnica-unakrsno motana zavojnica frekvencije srednjeg raspona i 3. zavojnica-unakrsno motana zavojnica frekvencije visokog raspona.

 

- Sonde za primjenu na generatorima pare tipa V., sa 1 (jednom) unakrsno motanom zavojnicom za ispitivanje kolektora generatora pare i glava sonde sa unakrsno motanom zavojnicom frekvencije visokog raspona za ispitivanje cijevi različitih izmjenjivača topline.

 

2. Rotacijske sonde sa integriranom fleksibilnom osovinom, ovakve sonde uključuju jednu unakrsno motanu zavojnicu

 

- Za ispitivanje „U" zavoja generatora pare tipa P., pod izvedba za promjer 0,75" i 0.875" promjera cijevi.

 

- Za ispitivanje cijevi generatora pare tipa V., izvedba sa jednom unakrsno motanom zavojnicom i izvedba sa plosnatom zavojnicom.

 

f) Programskog paketa pod nazivom E. S. P., koji obuhvaća program za upravljanje manipulatorom i guračom sondi, program za prikupljanje podataka generiranih tijekom prolaska sonde kroz cijevi generatora pare, program za analizu prikupljenih podataka i program za planiranje, upravljanje, organizaciju i pohranjivanje prikupljenih podataka.

 

Program za upravljanje manipulatorom i guračom sondi (E. M. C.), zadatak ovog programa je upravljanje i kontrola funkcijama manipulatora kao i gurača sondi. Program ima tri osnovna moda rada:

 

- Ručni mod - omogućuje korisniku ručnu kontrolu pokreta svih osi

 

- Poluautomatski mod - omogućuje automatsko pozicioniranje manipulatora na željenu poziciju unutar kolektora generatora pare.

 

- Automatski mod - omogućuje automatsko pomicanje manipulatora i pozicioniranje tijekom prikupljanja podataka, bez pomoći korisnika. Funkcije programa su kako slijedi:

 

- Interaktivni prikaz cijevne stijene sa trenutnim položajem manipulatora

 

- Vizualni prikaz statU. ispitanosti svake cijevi

 

- Plan ispitivanja

 

- Generiranje ispitnog plana

 

- Provedba plana ispitivanja

 

- Sigurnosni mehanizmi koji onemogućuju ručno pomicanje manipulatora dok traje proces ispitivanja

 

- Upravljanje sa svim funkcijama gurača sondi

 

Program za prikupljanje podataka (E. A.), čiji je zadatak prikupljanje i kontrola podataka koji se generiraju tijekom prolaska sonde kroz cijev generatora pare. Funkcije programa su kako slijedi:

 

- Jednostavno rukovanje sa poda T.ima (raspona signala, podešavanje rotacije signala, automatska rotacija signala i centriranje signala)

 

- Jednostavni alati za mjerenje signala (od vrha do vrha, tangencijalno mjerenje, vertikalno mjerenje)

 

- Pruža brz i jednostavan vizualni prikaz

 

- Mogućnost višebrojnog prikaza: prikaz signala, tračni prikaz i produženi tračni prikaz

 

- Mogućnost ubacivanja prozora za prikazivanje signala po mjeri

 

- Jednostavan pristup i uređivanje konfiguracijskih postavki

 

- Automatska detekcija i automatska provjera testera

 

- Upravljanje sa više sondi u isto vrijeme

 

- Jednostavno rukovanje sa kalibracijskim grupama, stvaranje i uređivanje postupka

 

- Brzi pregled kalibracijskih grupa

 

- Brzo pokretanje snimanja

 

- Prikupljanje podataka i upravljanje manipulatorom u stvarnom vremenu

 

- Podržava više različitih formata -podržava podatkovne datoteke snimljene koristeći Z.- ov „E. 95/98" program (podržava Z.-ov M.-18, M.-18A, M.-30)

 

- Podržava: tester (M.-80, T.7700, M.-70, M.-30) i gurače sondi (I. G., E.- P.), čepljenje

 

- Podražava automatsko prikupljanje podataka.

 

Program za analizu podataka (E. A.), sadrži sve relevantne opcije za pregled, analizu i izvještaj podataka prikupljenih tijekom prolaska sondi kroz cijevi generatora pare. Funkcije programa su kako slijedi:

 

- Jednostavno upravljanje sa poda T.ima

 

- Mogućnost višebrojnog prikaza (raspona signala, podešavanje rotacije signala, automatska rotacija signala i centriranje signala)

 

- Mjerenje signala (od vrha do vrha, tangencijalno mjerenje, vertikalno mjerenje, ručno mjerenje kuta)

 

- Kalibracijska krivulja uključuje: krivulju magnitude, faznu krivulju, faznu krivulju dubine za podpovršinske ligamente, magnitudne krivulje dubine za površinske pukotine

 

- Automatska kalibracija

 

- Neograničen broj procesnih kanala

 

- Standardni „mix" do 4 frekvencije, „turbo mix"

 

- Više od 20 vrsta filtra

 

- Kreiranje i uređivanje znakovnih tablica

 

- Automatska detekcija znakova ili ručni unos znakova

 

- Uređivanje šifri indikacija

 

- Kreiranje i organizacija konačnog izvještaja

 

- Usporedba izvještaja za analizatora rezolucije

 

- Automatska analiza, polu automatska analiza, savjetnik signala

 

- 3D vizualizacija (C pogled snimanja, mrežni pogled snimanja, RPV/RPVH pogled, D Lissajou-ov pogled) -Upravljanje povijesnim podacima -Validacija kvalitete podataka

 

Program za planiranje i upravljanje podacima (E. I. M.), omogućuje upravljanje funkcijama neophodnim za planiranje, praćenje i izvještavanje procesa ispitivanja cijevi generator pare. Funkcije programa su kako slijedi:

 

- Moderator cijevne stijene omogućuje korisniku da kreira bilo koji model izmjenjivača topline

 

- Editor tablice znakova

 

- Svi podaci se spremaju u jednu bazu podataka -Kreiranje plana inspekcije

 

- Nadgledanje progresa sakupljanja podataka

 

- Nadgledanje progresa analize podataka

 

- Uređivanje šifri indikacija

 

- Automatsko generiranje plana za retestiranje

 

- Generiranje izvještaja za plan inspekcije

 

- Generiranje izvještaja iz upita baze podataka

 

- Kreiranje statističkog izvještaja

 

- Snimanje predloška izvještaja za buduću upotrebu

 

- Snimanje izvještaja u html formatu

 

- Upravljanje sa sondama.

 

g) tajnog tehničkog znanja i iskustva (know-how) posebno sadržanog u procedurama tužitelja navedenih u Postupku za kontrolu informacija QAP-QA-11-E od 24.05.2000, I.-ovom priručniku kvalitete INM-QA--01-E, kao i procedurama vezanim uz izradu i korištenje tehničkog rješenja opisano u naprijed navedenim točkama od a) do f) u postupcima ispitivanja generatora pare nuklearnih elektrana V. tipa, a koje je tajno tehničko znanje i iskustvo objedinjeno procedurama.

 

Procedure koje objedinjuju tehnologiju ispitivanja generatora pare nuklearnih elektrana V. tipa su:

 

- Verifikacija i validacija sondi vrtložnih struja, LBP-QA-04-E-Rev 1,1999.

 

- Ispitivanje cijevi V. generatora pare pomoću ET metode-Postupak za prikupljanje podataka (Bobina sonda), SGP-ET-01-C-Rev 4, 1998.

 

- Ispitivanje cijevi generatora pare koristeći metodu vrtložnih struja-Procedura za prikupljanje podataka (MRPC sonda), SGP-ET-05-E-Rev 3, 2001.

 

- Ispitivanje cijevi V. generatora pare koristeći metodu vrtložnih struja-procedura za analizu podataka (Bobin sonda), SGP-ET-06-E-Rev 2, 1998.

 

- Procedura za konačnu ocjenu podataka ispitivanja vrtložnim strujama, SGP-ET-09-E-Rev 4, 2001.

 

- Rukovanje, čuvanje i identifikacija podataka ispitivanja vrtložnim strujama, SGP-ET-12-E- Rev 6, 2001.

 

- Ispitivanje materijala kolektora tipa V.-1000 koristeći MRPC metodu vrtložnih struja - Procedura za prikupljanje podataka, SGP-ET-14-E-Rev 2,1998.

 

- Ispitivanje materijala kolektora tipa V.-1000 koristeći MRPC metodu vrtložnih struja - Procedura za konačnu ocjenu podataka, SGP-ET-15-E-Rev 2,1998.

 

- Dužnosti osoblja, odgovornosti i ovlasti tijekom inspekcije vrtložnim strujama, SGP-ET-16- E-Rev 2, 2001.

 

- Plan inspekcije i upravljanje podaT.ima za inspekciju vrtložnim strujama, SGP-ET-17-E-Rev 2, 2001.

 

- Ispitivanje cijevi generatora pare tipa V. koristeći metodu vrtložnih struja-Procedura za prikupljanje podataka (MRPC), SGP-ET-28-E-Rev 0,1998.

 

- Ispitivanje cijevi generatora pare tipa V. koristeći metodu vrtložnih struja-Procedura za konačnu ocjenu podataka (MRPC), SGP-ET-29-E-Rev 0,1998.

 

- Ispitivanje cijevi generatora pare tipa V. koristeći metodu vrtložnih struja-Procedura za prikupljanje podataka (Bobina sonda) NE Paks, SGP-ET-30-E-Rev 1,1999.

 

- Ispitivanje cijevi generatora pare tipa V. koristeći metodu vrtložnih struja-Procedura za konačnu ocjenu podataka (Bobina sonda) NE Paks, SGP-ET-31-E-Rev 1, 1999.

 

- Ispitivanje cijevi izmjenjivača topline koristeći metodu vrtložnih struja-Procedura za prikupljanje podataka (Bobina sonda) NE Paks, SGP-ET-32-E-Rev 0,1998.

 

- Ispitivanje cijevi izmjenjivača topline koristeći metodu vrtložnih struja - Procedura za konačnu ocjenu podataka (Bobina sonda) NE Paks, SGP-ET-33-E-Rev 0, 1998.

 

- Ispitivanje materijala kolektora tipa V.-440 koristeći metodu vrtložnih struja MRPC-

 

Procedura za prikupljanje podataka, SGP-ET-34-E-Rev 0,1998.

 

- Ispitivanje materijala kolektora tipa V.-440 koristeći metodu vrtložnih struja MRPC - Procedura za konačnu ocjenu podataka, SGP-ET-35-E-Rev 0, 1999.

 

- Procedura za sastavljanje i skladištenje sustava za ispitivanje vrtložnim strujama i čepljenje, IPR-CH-06-E-Rev-01,2005.

 

- Procedura za planiranje inspekcije i upravljanje podaT.ima inspekcije generatora pare, IPR- CH-07-E-Rev-02, 2004.

 

- Procedura za prikupljanje podataka bobin sondom za ispitivanje generatora pare tipa V.- 1000 M, IPR-CH-08-E-Rev-02, 2004.

 

- Procedura za prikupljanje podataka rotirajućom sondom (plosnatom zavojnicom) za ispitivanje generatora pare tipa V.-1000 M, IPR-CH-09-E-Rev-02, 2004. -Procedura za prikupljanje podataka rotirajućom sondom za isp. mat. gen. pare tipa V.- 1000 M, IPR-CH-10-E-Rev-02, 2004.

 

- Procedura za analizu podataka Bobin sonde za ispitivanje generatora pare tipa V.- 1000M, IPR-CH-1 l-E-Rev-02, 2004.

 

- Procedura za analizu podataka rotirajuće sonde (plosnatom zavojnicom) za ispitivanje generatora pare tipa V.-1000 M, IPR-CH-12-E-Rev-02, 2004.

 

- Procedura za analizu podataka rotirajuće sonde za ispitivanje materijala generatora pare tipa ; V.-1000 M, IPR-CH-13-E-Rev-02,2004.

 

- Procedura za planiranje inspekcije i upravljanje podacima inspekcije generatora pare, IPR- RN-07-E-Rev-02, 2004.

 

- Procedura za prikupljanje podataka Bobin sondom za ispitivanje generatora pare tipa V.- 1000 M, IPR-RN-08-E-Rev-02, 2004.

 

- Procedura za prikupljanje podataka rotirajućom sondom (plosnatom zavojnicom) za ispitivanje generatora pare tipa V.-1000 M, IPR-RN-09-E-Rev-02,2004. -Procedura za prikupljanje podataka rotiraj ućom sondom za ispitivanje materijala generatora pare tipa V.-1000 M, IPR-RN-10-E-Rev-02, 2004.

 

- Procedura za analizu podataka bobin sonde za ispitivanje generatora pare tipa V.-1000 M, IPR-RN-1 l-E-Rev-02,2004.

 

- Procedura za analizu podataka rotirajuće sonde (plosnatom zavojnicom) za ispitivanje generatora pare tipa V.-1000 M, IPR-RN-12-E-Rev-02,2004.

 

- Procedura za analizu podataka rotirajuće sonde za ispitivanje materijala generatora pare tipa V.-1000 M, IPR-RN-13-E-Rev-02,2004.

 

II. Utvrđuje se da su 1. tuženik H. d.o.o. iz Z., 2. tuženik B. N. iz Z., i 3. tuženik Ž. P. iz Z., neovlašteno iskoristili tehnologiju (tehnička rješenja) tužitelja opisanu u točki I. ove presude, čime je 1.tuženik povrijedio zakonske obveze, a 2. i 3.tuženik zakonske i ugovorne obveze, poštivanja prava intelektualnog vlasništva tužitelja i čuvanja tajnosti poslovnih tajni tužitelja, te je time 1.tuženik ujedno povrijedio zakonsku obvezu poštenog tržišnog natjecanja i počinio radnju nepoštenog trgovanja, stavljajući na tržište i nudeći tehnologiju tužitelja opisanu u točki I. izreke presude kao vlastitu tehnologiju.

 

III. Zabranjuje se 1. tuženiku H. d.o.o. iz Z., 2. tuženiku B. N. iz Z., i 3. tuženiku Ž. P. iz Z., nuđenje, stavljanje u promet ili bilo kakvo drugo korištenje tehnologije (tehnička rješenja) tužitelja navedene u točki I. izreke presude, uključujući cjelokupni razvoj tehnologije koja se temelji na tehnologiji tužitelja navedenoj u točki I. izreke presude, a 1. tuženiku H. d.o.o. iz Z.,proizvodnja tehnologije (tehnička rješenja) tužitelja navedene u točki I. izreke presude.“

 

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje solidarno od 1.tuženika H. d.o.o. iz Z., 2. tuženika B. N. iz Z., i 3. tuženik Ž. P. iz Z., da mu plate na ime naknade štete prouzročene neovlaštenim postupanjem opisanim u točki II. tužbenog zahtjeva iznos od 13.956.697,00 kn. sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate.

 

V. Svaka stranka snosi svoj trošak ovog parničnog postupka.“

 

Trgovački sud u Zagrebu je rješenjem poslovni broj P-774/2008 od 7. srpnja 2014. odbio zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 79.636,23 kune.

 

Pobijana presuda je donesena u sporu radi zaštite zbog povrede prava intelektualnog vlasništva i poslovne tajne tužitelja, te zaštite od nepoštenog tržišnog natjecanja. Tužitelj u ovoj parnici zahtijeva sudsku zaštitu utvrđenjem da je on nositelj prava intelektualnog vlasništva - tehnologije za ispitivanje parogeneratora nuklearnih elektrana tipa V. koji se sastoji od manipulatora, bobine sondi, sustava dvostrukog gurača sondi, rotirajuće sonde, programskog paketa pod nazivom E. S. P., tajnog tehničkog znanja i iskustva (know-how) posebno sadržanog u procedurama tužitelja navedenih u Postupku za kontrolu informacija QAP-OA-II-F i drugim procedurama, precizno navedenim u presudi.

 

Tužitelj je u tužbi i tijekom postupka tvrdio da je on razvio novu tehnologiju i raspolaže tajnim informacijama koje predstavljaju njegovu poslovnu tajnu komercijalne vrijednosti, te da je poduzeo razumne korake radi zaštite i kontrole pronalazaka, informacija te posebnih znanja i vještina.

 

Stoga traži da sud utvrdi da su II. i III. tuženik nezakonito prisvojili i otkrili I-tuženiku poslovnu tajnu, prenijeli I-tuženiku kompletnu tehnologiju opisanu u toč I. prvostupanjske presude, prenijeli I-tuženiku stečena znanja i tehnička unapređenja koja su u vlasništvu tužitelja i koji predstavljaju poslovnu tajnu tužitelja, te da su svi tuženici nezakonito koristili poslovnu tajnu, a I-tuženik da je nepošteno konkurirao tužitelju na tržištu nuđenjem visoke tehnologije u vlasništvu tužitelja kao vlastitu tehnologiju.

 

Predmet spra je i zabrana tuženicima stavljanja u promet ili bilo kakvog korištenja tehnologije (tehničkih rješenja) tužitelja navedene u točki I. izreke presude, uključujući cjelokupni razvoj tehnologije koja se temelji na tehnologiji tužitelja navedenoj u točki I. izreke presude, te zabrana I-tuženiku proizvodnje tehnologije (tehnička rješenja) tužitelja navedene u točki I. presude.

 

Tužbom je tražena i naknada štete u iznosu od 13.956.697,00 kuna koju tužitelj potražuje od svih tuženika kao solidarnih dužnika zbog izgubljene dobiti uslijed neovlaštenog prijenosa i korištenja tužiteljeve tehnologije te nepoštene konkurencije tužitelju na tržištu.

 

Među strankama je bilo sporno tužiteljevo pravo industrijskog vlasništva i poslovne tajne, počinjenje povrede tih prava od strane tuženika i postojanje zakonskih pretpostavki za naknadu štete.

 

Prvostupanjski sud je pošao od toga da je postojanje tužiteljevog prava iz točke I. presude ujedno prethodno pitanje od kojega ovisi osnovanost svih ostalih zahtjeva iz tužbe.

 

Prvostupanjski sud je ocijenio da je za rješenje spora glede postojanja tužiteljevog prava intelektualnog vlasništva i (navodne) povrede tog prava od strane tuženika mjerodavno razdoblje od osnivanja tužitelja 1991. do 2005., jer je prema tužbi razvoj tužiteljeve tehnologije započet već 1991., a (navodna) povreda tužiteljevih prava je počinjena tijekom 2004. i 2005., dok je tužba radi zaštite povrijeđenih prava podnesena sudu 20. listopada 2005.

 

Sud je pošao od utvrđenja da je tužitelj trgovačko društvo koje je osnovano na temelju Ugovora o osnivanju iz siječnja 1991., (list 274-284 spisa) ) sklopljenog između osnivača C. D., direktora društva Z. iz U. i D. dr. Č.. Ugovorom o osnivanju je C. D. uložio opremu, a D. dr Č.: softwer i modul za analizu podataka, software i modul za profilometriju, modul za management i birotehničku opremu. Člankom 18. Ugovora o osnivanju je navedeno da će radi ostvarenja ciljeva poslovanja društvo sklopiti s društvom Z. iz U. posebne ugovore o licenci patenata i prijenosu know-how-a za proizvodnju sondi za ispitivanje metodom vrtložnih struja.

 

Ocjenom svih dokaza, a pretežito na temelju rezultata vještačenja po vještaku prof. dr. sc. B. F., sa Zavoda … … fakulteta u R., prvostupanjski sud je utvrdio:

 

-da je nakon 1991. pa sve do 2005., naslanjajući se na unesenu tehnologiju, I. razvijao svoj vlastiti sustav za ispitivanje parogeneratora nuklearnih elektrana tipa V. s tehničkim opisom, prikazom pojedinačnih sustava po fazama razvoja (manipulatora, dvostrukog gurača sondi, električnog uređaja za gurača sondi (bobin i rotirajući), te je razvijao i vlastiti odgovarajući softverski paket koji se sastoji od programa za prikupljanje podataka, za analizu podataka i za planiranje i upravljanje podacima, kao i vlastite procedure od 1991. do 2005.,

 

-da je u navedenom razdoblju tužitelj razvio gore navedenu tehnologiju na visokoj svjetskoj razini koja je primjenjiva posebno za nuklearne elektrane tzv. ruskog tipa V., pojedini segmenti da su upotrebljivi i u druge svrhe, a za razvitak tehnologije naveden u tužbi da je tužitelju bilo potrebno oko pet godina od unošenja kapitalnog ulaganja od strane osnivača društva,

 

-da tužitelj raspolaže kompletnim procedurama s podacima o poduzetim istraživanjima, ljudskim potencijalom, testiranjem tehnoloških elemenata i cjelina, rezultatima,

 

-da je tužitelj u konačnici razvio I.O. vlastitu tehnologiju za ispitivanje paronuklearnih generatora, za koju ima dokaze o razvoju, a koju čine:

 

1) manipulator koji služi za provedbu ispitivanja generatora pare tipa V. i koji uključuje dva sustava, i to prvi koji se temelji na I.-K. jednostavne izvedbe i drugi koji se temelji na tehnologiji manipulatora I. tehnički naprednijem sustavu razvijenom u svrhu unapređenja procesa ispitivanja i implementacije nove tehnologije,

 

2) elektronički uređaj za upravljanje koji čini skup elektroničkih elemenata,

 

3) sustav I. dvostrukog gurača sondi koji ima zadatak simultanog guranja i povlačenja sondi sa dvije pogonske jedinice,

 

4) bobin sonde za bazično ispitivanje cijevi generatora pare,

 

5) rotirajuće sonde za precizno ispitivanje specifičnih, sa rotirajućom glavom sonde i rotacijskom sondom,

 

-da tužitelj raspolaže vlastitim tehničkim znanjem i iskustvom (know-how) sadržanim u procedurama I.A-a navedenim u Postupku za kontrolu informacija QAP-II-E od 24. svibnja 2000., I.-ovom priručniku kvalitete INM-QA-01-E i procedurama vezanim uz izradu i korištenje tehničkog rješenja opisanog u postupcima ispitivanja parogeneratora nuklearnih elektrana V. tipa, a koje je tajno tehničko znanje i iskustvo objedinjeno procedurama pojedinačno navedenim u obrazloženju prvostupanjske presude,

 

-da se radi o složenim tehničkim rješenjima koje nije moguće usvojiti na temelju sudjelovanja u javnim prezentacijama na kojima se iznosi samo ideja, nego tek dugotrajnim ispitivanjima visokotehnoloških elemenata, od strane visokostručnih osoba i uz velika financijska ulaganja

 

-da je tužitelj u vremenu od četiri godine razvio i odgovarajući prateći softverski program.

 

U odnosu na sporne činjenice glede (navodno) neovlaštenog stjecanja te nuđenja na tržištu identične tehnologije od strane I-tuženika prvostupanjski sud je na temelju rezultata istoga vještačenja i pregledom isprava utvrdio:

 

-da je I-tuženik H. započeo s razvitkom tehnologije sustava za ispitivanje cijevi V. generatora pare 15. svibnja 2005. (osim razvoja sondi), a da je završio s razvitkom i izradom idejnog rješenja manipulatora i gurača sondi te sustava za namatanje 13. srpnja 2005., te je nudio na tržištu novu tehnologiju već nakon dva mjeseca od kada je započeo s razvojem nove tehnologije,

 

-da su na razvoju radila bivši zaposlenici tužitelja Ž. P. i S. J. M.,

 

-da je „nova tehnologija“ I-tuženika za koju je ovaj tvrdio da predstavlja originalno idejno rješenje koje do tada nitko u svijetu nije koristio zapravo identična tužiteljevom tehničkom rješenju iz 2003. na kojemu su radili S. G. i S. J. M., i koje je kod tužitelja potkrijepljeno potrebnim procedurama ispitivanja, dok I-tuženik nema dokaza o načinu nastanka rješenja,

 

-da tužitelj nije javno objavio navedeno idejno-tehničko rješenje dvostrukog sustava vodilica, zaštićeno kao poslovna tajna oznakom 2A, a rješenje je bilo poznato II i III-tuženiku, koji su u to vrijeme bili zaposlenici tužitelja upravo na razvojnim procesima,

 

-da je I-tuženik sredinom 2005. na tržištu nudio proizvodni program koji je razvio tužitelj, identičan tužiteljevom programu, upućen istim potencijalnim kupcima, od kojih su neki do tada surađivali s tužiteljem,

 

-da je tužiteljev program tehnologije za ispitivanje bez razaranja cijevi parogeneratora tipa V. visokosofisticirani program razvijan kroz dugi niz godina, koji se sastoji od niza elemenata, te kojega izrađuju samo visokospecijalizirani stručni timovi, da taj program nije moguće samostalno razviti na temelju općih prethodnih znanja i iskustava, pa takav program nemaju niti renomirani proizvođači nuklearne opreme, nego ga nabavljaju od specijaliziranih proizvođača.

 

U prvostupanjskom postupku je tužitelj dostavio sudu i dva stručna mišljenja:

 

- stručno mišljenje Fakulteta u Z. od 26. svibnja 2010. kojega su sačinili profesori tog fakulteta D. M., voditelj Laboratorija .. i I. J., voditelj Katedre za … (list 1261-1270) koji su također potvrdili da predmetna tehnologija tužitelja predstavlja originalnu intelektualnu tvorevinu i ima individualni karakter,

 

- stručno mišljenje profesora dr. sc. M. B. stalnog sudskog vještaka za informatiku, telekomunikaciju i biometriju izrađeno 7. prosinca 2013. koje potvrđuje tvrdnje tužitelja iznesene u ovoj parnici.

 

Navedena stručna mišljenja nisu posebno analizirana od strane prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, jer se radi o mišljenima koja su sačinjena na traženje tužitelja, a vještaci nisu imenovani od suda za izradu navedenih ekspertiza.

 

Prvostupanjski sud je analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza zaključio:

 

- da je tužitelj razvio svoj vlastiti sustav za ispitivanje parogeneratora nuklearnih elektrana tipa V. s tehničkim opisom, prikazom pojedinačnih sustava po fazama razvoja (manipulatora, dvostrukog gurača sondi, električnog uređaja za gurača sondi (bobin i rotirajući), te je razvio i vlastiti odgovarajući softverski paket koji se sa stoji od programa za prikupljanje podataka, za analizu podataka i za planiranje i upravljanje podataka, te vlastite procedure od 1991. do 2005., te postao nositeljem prava intelektualnog vlasništva u skladu s postojećim propisima,

 

- da su I., II. i III-tuženici neovlašteno preuzeli i koristili, a I-tuženik k tomu i nudio na tržištu tehnologiju identičnu tužiteljevoj, a da pri tome nemaju dokaza o razvoju vlastite tehnologije i tajnih znanja (know how) otkrivenih i razvijenih neovisno o tužitelju, dok je tužitelj pružio dokaze o načinu otkrivanja i razvoja.

 

Tuženici su u postupku osporili inovativnost tužiteljevih rješenja tvrdeći da je pravna osoba Z. razvila početna tehnološka rješenja na dio predmetne tehnologije-manipulatora, a vlasnik tog društva C. da se obvezao ugovorom o osnivanju tužitelja kao svoj ulog unijeti u društvo bazičnu tehnologiju i opremu, pri čemu nema dokaza je li to doista i učinio.

 

U odnosu na spornu činjenicu glede eventualnih prava Z.-a sud je utvrdio da je Z. pisanom izjavom-dopisom potvrdio da je tužitelj nositelj predmetnih prava i vlasnik dizajna na SM-14 manipulatora, te je Z. u jednom o natječaja i preporučio opremu tužitelja za nadzor V. parogeneratora.

 

Svoju ocjenu o tome da radi li se o neovlaštenom korištenju tužiteljeve tehnologije od strane I., II. i III. tuženika sud je donio i na temelju utvrđenja:

 

-da su II-tuženik B. N. i III-tuženik Ž. P. bili zaposlenici tužitelja od 1. travnja 1991. pa sve do 7. svibnja 2005., na temelju Ugovora o radu (list 52-60 spisa) te su kod sklapanja ugovora o radu potpisali Izjavu glede obveze čuvanja poslovne tajne, s time da će eventualne inovacije koje nastanu njihovim radomu društvu pripasti društvu,

 

-da je II-tuženik radio kod tužitelja na radnom mjestu voditelja Odjela razvoja i istraživanja, a III-tuženik na radnom mjestu zamjenika voditelja Odjela razvoja i istraživanja, te su radili na razvojnim programima tužitelja, i bili su im dostupni svi inovativni postupci u razvoju nuklearne tehnologije, tehnološki podaci i konačni rezultati istraživanja, odnosno cjelokupna nova tehnologija,

 

-da su II. i III. tuženik slijedeći dan nakon što su tužitelju otkazali ugovor o radu sklopili ugovor o radu s I-tuženikom H. d.o.o.,

 

-da je H. d.o.o. osnovan i upisan u sudski registar 18. listopada 1996., s upisanom djelatnošću uzgoja voća, začina i sl., te proizvodnje napitaka i (....), a dana 16. veljače 2004. ishodio je upis proširenja djelatnosti između ostalog za razvoj, primjenu i transfer novih tehnologija za provedbu nerazornih ispitivanja elektrostrojarske opreme i postrojenja, osposobljavanje i obuku osoblja za provedbu nerazornih ispitivanja,

 

-da su članovi uprave bivši zaposlenici tužitelja i to: M. C., koji je kod tužitelja radio na poslovima voditelja Odjela za ispitivanje reaktorske posude, reaktorske kape i ostalih struktura primarnog kruga, te H. B. i V. Z.,

 

-da je između W., I.a i T. (M.) na temelju ugovora uspostavljen konzorcij, ali je I-tuženik kroz kooperantski odnos s T. istisnuo tužitelja iz konzorcija, a time i iz poslova vezanih uz ispitivanje nuklearnih elektrana tipa V. navedenih u presudi,

 

-da je zaposlenik I-tuženika, bivši zaposlenik tužitelja, izjavom danom kod javnog bilježnika 20. svibnja 2010. (list 1247/1248) naveo kako su stečena znanja kod tužitelja olakšala razvoj sondi kod I-tuženika da je I-tuženik koristio poslovne adrese tužitelja, te je nakon prelaska II i III tuženika razvijen sustav rotacionih sondi za ispitivanje generatora pare V., koji je primijenjen u K., ali uz potajno korištenje tužiteljevog softvera, jer I-tuženik tada još nije razvio svoj program informatičke podrške nove tehnologije, te je korištenjem tužiteljevog informatičkog sustav, a kod nuđenja tehnologije i usluga, uvjerio pregovarača u sigurnost sustava,

 

-da je zaposlenik I-tuženika D. N., potvrdio odluku I-tuženika koristiti procedure i inovativna rješenja tužitelja, te da je i korištena tehnologija tužitelja uz korištenje pojedinih oznaka specifičnog projekta koji je vodio tužitelj, uz potpuno nekontroliranu primjenu tužiteljevog znanja, razvojnih investicijskih planova, poslovnih tajni, tehnike i tehnologije, prikazujući ih u kratkom vremenu kao vlastite i nudeći ih na tržištu kao bolju i daleko jeftiniju opciju u odnosu na tužitelja.

 

Prvostupanjski sud je na temelju navedenih utvrđenja zaključio da su II. i III. tuženik sustavno prenosili I-tuženiku znanja i iskustva stečena kod tužitelja još dok su radili kod tužitelja, te i neposredno nakon prelaska kod I-tuženika, omogućivši I-tuženiku da uz njihovu pomoć ovlada tužiteljevom tehnologijom i poduzima radnje nuđenja, proizvodnje i stavljanja u promet tehnologije tužitelja nudeći je kao vlastitu i k tome bolju od one tužiteljeve, te istisne tužitelja s tržišta na kojemu je do tada poslovao.

 

Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio:

 

- da su tuženici neovlašteno koristili tužiteljeva autorska prava, pa su dužni naknaditi tužitelju štetu po čl. 178. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine“ broj 167/2003),

 

- da je I-tuženik navedenim radnjama počinio i djelo nelojalne tržišne utakmice u smislu čl. 71. Zakona o trgovini („Narodne novine“ broj 108/96) i čl. 10 bis i 10ter Pariške konvencije za zaštitu industrijskog vlasništva,

 

- da su svi tuženici na opisani način povrijedili dužnost čuvanja poslovne tajne na što su se II. i III. tuženik obvezali prilikom zasnivanja radnog odnosa potpisom Izjava 1. travnja 1991.

 

Što se tiče zaštite tehnologije nije bilo sporno da do 2005. tužitelj nije zaštitio svoje intelektualno vlasništvo putem patenta, žiga i industrijskog dizajna, jer se radi o kompleksnoj tehnologiji koju pretežito nije ni moguće zaštiti na taj način. Međutim sud je zauzeo shvaćanje da je u ovom slučaju pravna zaštita osigurana putem poslovne tajne i zakonske zaštite poštenog tržišnog natjecanja jer se radi o tzv. „know-how“ koji ima faktički i tehnički karakter, tajan je i prenosiv. Samim time je zaštićen nacionalnim pravom a također i međunarodnim Ugovorom o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva S. (T.).

 

Prema ocjeni prvostupanjskog suda tužitelj je poduzeo potrebne mjere radi zaštite poslovne tajne i to slijedećim aktima:

 

- I.-ovim priručnikom kvalitete, veljača 2003. (list 314-340), Postupcima za kontrolu I. svibanj 2000. (list 286-313), i Postupkom za izradu i rukovanje I.-ovim dokumentima kojim je utvrđeno koji podaci predstavljaju tužiteljevu poslovnu tajnu i na koji način se rukuje tim podacima.

 

              Primjenom navedenih propisa djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj tražio da sud utvrdi tužiteljevo pravo intelektualnog vlasništva i povredu tog prava od strane svih tuženik te tužbeni zahtjev da sud za ubuduće zabrani svaku daljnju povredu.

 

Tužbeni zahtjev za naknadu štete je odbijen u bitnome zbog toga što tužitelj nije dokazao sve bitne pretpostavke za naknadu štete koje moraju biti kumulativno ispunjene.

 

Visoki trgovački sud RH u Zagrebu presudom poslovni broj Pž-8667/14-5 od 4. ožujka 2015., ispravljenom rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-8667/14-8 od 9. travnja 2015., odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio točku IV presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-774/08 od 26. svibnja 2014. ispravljena rješenjem poslovni broj P-774/08 od 3. lipnja 2014. (točka I. izreke).

 

Navedenom presudom prihvaćena je žalba tuženika te je preinačena točka I., II. i III. izreke prvostupanjske presude i u tom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev (točka II. izreke).

 

Time je tužbeni zahtjev u cijelosti pravomoćno odbijen.

 

Visoki trgovački sud RH je preinačio i odluku o parničnim troškovima, te je riješio:

 

„2. Nalaže se tužitelju u roku od osam dana naknaditi prvotuženiku H. d.o.o., Z., trošak postupka u iznosu od 2,016.250,00 kn (dvamilijunašesnaesttisućadvjestopedeset kuna) i drugotuženiku B. N. iz Z. i trećetuženiku Ž. P. iz Z. trošak u iznosu od 2,211.375,00 kn (dvamilijunadvjestojedanaesttisućatristosedamdesestpet kuna).

 

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev prvotuženika H. d.o.o., Z., za naknadu troška u iznosu od 1,471.750,00 kn (milijunčetiristo-sedamdesetjednatisućasedamstopedeset kuna) i zahtjev drugotuženika B. N. iz Z. i trećetuženika Ž. P. iz Z., u iznosu od 372.500,00 kn (tristosedamdesestdvijetisućepetsto kuna).“

 

U obrazloženju drugostupanjske presude je ponovljeno utvrđenje prvostupanjskog suda da je I. osnovan kao pravna osoba 30. siječnja 1991. kada je potpisan Ugovor o osnivanju između gospodina C. D., direktora društva Z. iz U. i gospodina Č. dr. D. kojim je C. D. uložio opremu, a D. dr Č.: softwer i modul za analizu podataka, software i modul za profilometriju, modul za management i birotehničku opremu. Člankom 18. Ugovora o osnivanju je navedeno da će radi ostvarenja ciljeva poslovanja društvo sklopiti s društvom Z. iz U. posebne ugovore o licenci patenata i prijenosu know-how-a za proizvodnju sondi za ispitivanje metodom vrtložnih struja.

 

S obzirom na to da je prvotuženik osporio izvornost autorskog djela opisanog u presudi te korištenje djela od strane tuženika, drugostupanjski sud je pošao od toga da je tužitelj morao s izvjesnošću dokazati tko je autor i kada je (tj. na temelju kojeg pravnog posla) tužitelj postao nositelj prava, a na njemu je bio teret dokaza da tuženici neovlašteno koriste upravo taj računalni program. Pri tome je sud našao odlučnim što je i sam tužitelj u svom dopisu vještaku od 17. siječnja 2012. naveo da su na razvoju softwera radili i neki članovi tima koji su imali s tužiteljem sklopljen studentski ugovor te ugovor o autorskom djelu (list 2074. spisa), pa ne mora biti nužno da su na tužitelja prenijeli pravo iskorištavanja u skladu s čl. 108. i čl. 109. ZAPSP-a.

 

Nadalje, drugostupanjski sud je iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda zaključio da tužitelj do zaključenja glavne rasprave nije s izvjesnošću dokazao da su tuženici koristili upravo softverski paket tužitelja budući da vještak nije usporedio jedan i drugi softverski paket već je samo konstatirao da takav softver nije moguće razviti u tako kratkom vremenu.

 

Sud je pri tome imao na umu da se u spisu nalazi Ugovor o ustupanju prvotuženiku originalnog softverskog koda (S. K.) E. V. 32TM S. (L. A.) društva C. I. C., P. od 20. srpnja 2005. (prilog uz podnesak prvotuženika od 25. travnja 2013 - list 1624. spisa), a vještak je bio dužan usporediti softverske pakete tužitelja i prvotuženika, pa da je stoga upitan njegov zaključak da prvotuženik tako složen programski paket nije mogao razviti u tako kratkom vremenu.

 

Drugostupanjski sud je našao odlučnim i okolnost što tužitelj nije dostavio na uvid Ugovor o licenci patenata i prijenosu znanja (know-how) za proizvodnju sondi za ispitivanje metodom vrtložnih struja koje spominje čl. 18. Ugovora o osnivanju tužitelja, pa sud drži upitnim zaključak prvostupanjskog suda koji se zasniva na nalazu vještaka da je tužitelj (bez patenata ili licenci) samostalno stvorio pretpostavke za samostalan razvoj te da je postao nositelj nekih od prava intelektualnog vlasništva.

 

Kako tužitelj, do zaključenja glavne rasprave nije s izvjesnošću dokazao navedene činjenice, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda pogrešno je primijenjeno materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kojim je utvrđena povreda tužiteljevog autorskog prava.

 

U odnosu na pitanje poslovne tajne, tužitelj je dostavio dokumente za kontrolu informacija tvrdeći da su tim dokumentima definirani podaci koji čine poslovnu tajnu tužitelja u smislu čl. 19. Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“ broj 108/96; dalje: ZOZTP).

 

Drugostupanjski sud je zauzeo shvaćanje da tužitelj nije poduzeo potrebne mjere za zaštitu poslovne tajne, te je u obrazloženju naveo:

 

„Sukladno čl. 19. st. 2. i 3. citiranog Zakona, općim aktom ne može se odrediti da svi podaci koji se odnose na poslovanje pravne osobe predstavljaju poslovnu tajnu, pa tako ni svi podaci poslovanja tužitelja ne mogu predstavljati poslovnu tajnu, suprotno tvrdnji direktora tužitelja. Da bi neki pravilnik o radu bio valjan opći akt trgovačkog društva mora biti donesen po proceduri koju reguliraju čl. 130. - 131. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/03; dalje: ZOR). Tužitelj nije dokazao da ima takav pravilnik. Kako poslovi nisu identificirani koji bi predstavljali poslovnu tajnu, neosnovano tužitelj tvrdi da je došlo do povrede prava na poslovnu tajnu.“

 

U odnosu na drugo i treće tuženika koji nisu trgovci, drugostupanjski sud drži da se glede njih ne mogu primijeniti odredbe o nepoštenom tržišnom natjecanju, nego odredbe čl. 105. i čl. 100. st. 1. Zakona o radu. Poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu ne smiju zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnoj utakmici s poslodavcem nakon prestanka ugovora o radu. Dakle, poslodavac ne može nakon prestanka ugovora o radu onemogućiti radnika da iste poslove obavlja i kod konkurencije, ako nije pismeno ugovorio zabranu konkurencije i nakon prestanka radnog odnosa. Tužitelj nije dokazao da je pismeno ugovorio zabranu konkurencije drugo i treće tuženiku nakon prestanka radnog odnosa kod tužitelja, niti se u radnjama tih tuženika može naći da su protupravno koristili opremu i proceduru za ispitivanje vitalnih komponentni parogeneratora nuklearnih elektrana, za što prvotuženik ima registriranu djelatnost.

 

Sud se osvrnuo i na primjenu TRIPS-Ugovora o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva koji u čl. 39. st. 1. i 2. određuje da će članice štititi neobjavljene informacije u skladu sa st. 2. i podatke koji su predani vladama ili vladinim tijelima u skladu sa stavkom u osiguravanju učinkovite zaštite protiv nepoštene tržišne utakmice, kao što je to određeno u čl. 10. Pariške konvencije (iz 1967.).

 

Fizičke i pravne osobe moraju imati mogućnost spriječiti da informacije koje su punopravno pod njihovom kontrolom budu otkrivene, stečene, ili rabljene od strane trećih bez njihova pristanka na način suprotan poštenoj trgovačkoj praksi sve dok je takva informacija: tajna u smislu da nije, u svojoj cjelini ili u točnoj konfiguraciji i u sastavu svojih dijelova, opće poznata ili lako dostupna osobama unutar krugova koji se uobičajeno bave informacijama takve vrste; ima komercijalnu vrijednost zbog tajnosti; i da je bila predmetom razumnih mjera prema okolnostima, poduzetih od strane osobe koja punopravno kontrolira informaciju, da bi ostale tajna (čl. 39. st. 1. i 2.).

 

Kod odlučivanja o postojanju povrede odavanja poslovne tajne mora se uzeti u obzir i činjenicu da za predmetnu „tehnologiju“ u spisu postoje brojne javne prezentacije koje su bile predmet različitih stručnih skupova.

 

Drugostupanjski sud je (suprotno nalazu vještaka i utvrđenjima prvostupanjskog suda), ocijenio kako se ne može smatrati da je tužitelj poduzeo potrebne mjere zaštite tajne sukladno odredbi čl. 39. st. 1. i 2. TRIPS-a, jer je pripremio i održao prezentaciju i publiciranje stručnih članaka, pa da za predmetnu „tehnologiju“ u spisu postoje brojne javne prezentacije koje su bile predmet različitih stručnih skupova.

 

U obrazloženju je navedeno kako na seminare i međunarodne konferencije u području nuklearne tehnike dolaze osobe koji su stručnjaci upravo u pojedinim segmentima predmetne tehnologije koji se bave područjem nerazornog ispitivanja primjenom vrtložnih struja. Osoba koja je stručnjak iz područja nerazornog ispitivanja odmah vidi kuda ta ideja vodi, koji je rezultat ideje i na koji način se može implementirati, a sadržaj prezentacija i tekst publikacija uz prezentaciju u dovoljnoj mjeri razotkrivaju izum tako da ga stručna osoba iz odgovarajućeg područja može izvesti.

 

Nadalje, drugo i treće tuženici su potpisali s poslodavcem izjave da će čuvati kao poslovnu tajnu apsolutno sve podatke tužitelja s kojima su oni ikada došli u doticaj, bili oni poslovna tajna ili ne, a što da je u suprotnosti s ograničenjem iz Zakona o zaštiti tajnosti podataka. Što se tiče stečenih znanja i vještina koje je radnik stekao radeći određeni posao, ona se ne bi mogla podvesti pod poslovnu tajnu, niti se radnika može obvezivati da neće koristiti stečena znanja i vještine nakon prestanka radnog odnosa, osim ako je ugovorena zabrana natjecanja s poslodavcem kroz određeno razdoblje, i ako poslodavac kroz to razdoblje radniku plaća naknadu.

 

Stoga prema shvaćanju drugostupanjskog suda tuženici nisu počinili povredu poslovne tajne tužitelja.

 

Nadalje, deklaratornom tužbom može se tražiti da sud utvrdi postojanje nekog prava ili pravnog odnosa. Odnos čije se utvrđivanje traži mora biti konkretan i u pravilu postojati u vrijeme suđenja.

 

Tužitelj u svojoj tužbi iz 2005. nigdje ne spominje I. manipulator ili bilo što vezano uz njega, a u spis je uveo pojam projekt I. tek 2010. Nadalje, iz spisa proizlazi da je tužitelj isporučio u 2005. i 2006. (N. P., N. Z.) I. K. manipulatore. Nije odgovoreno na pitanje zašto tužitelj nije isporučio novi I. manipulator koji je prema tvrdnjama vještaka nastao u 2003., a činjenična utvrđenja dovode u sumnju nalaz vještaka u kojem tvrdi da je tužitelj počeo s projektom I. u 2003., jer dokazi na to upućuju, da je I. manipulator nastao 2007., upitan je nalaz vještaka u dijelu u kojem navodi da su tuženici koristili identičnu tehnologiju u relevantnom razdoblju (2005. i 2006.). Navedene nejasnoće vještak nije obrazložio pa je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je prvotuženik u relevantnom razdoblju koristio identičnu tehnologiju.

 

Budući da je prvotuženik osporio da bi nudio na tržište tehnologiju tužitelja na tužitelju je bio teret dokaza te činjenice. Prvostupanjski je sud spornu činjenicu utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka prof. dr. sc. B. F. koji je na ročištu održanom 11. travnja 2014. naveo da je činjenicu da je prvotuženik nudio sustav za ispitivanje parogeneratora i nuklearnih elektrana V. tipa utvrdio na temelju ponude na engleskom jeziku od 13. srpnja 2005. za koju je, na posebno pitanje prvotuženika, vještak odgovorio da navedena ponuda nije potpisana te da uz navedenu ponudu nije bila priložena specifikacija opreme kao niti dokumentacija vezanu uz opremu(list 2775. - 2777. spisa).

 

Stoga je drugostupanjski sud zaključio kako je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak da je prvotuženik počinio djelo nepoštenog tržišnog natjecanja nudeći tehnologiju tužitelja kao vlastitu. Tužitelj nije dokazao povredu dobrih poslovnih običaja jer je prvotuženik u okviru slobodnog tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu zadobio navedene poslove.

 

Drugostupanjski sud je stoga primjenom pravila o teretu dokaza iz čl. 221a u svezi sa čl. 219. st. 1. ZPP utvrdio da tužitelj nije dokazao da su tuženici neovlašteno iskoristili tehnologiju tužitelja te time povrijedili pravo intelektualnog vlasništva tužitelja, niti da je prvotuženik počinio djelo nepoštene tržišne utakmice, a drugo i treće tuženik da su povrijedili obvezu čuvanja poslovne tajne.

 

Samim time tužitelj nije dokazao ni pravo na naknadu štete zbog povrede tužiteljevih prava.

 

Stoga je drugostupanjskom presudom preinačena točka I., II. i II. prvostupanjske presude i u tom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev, te je potvrđena točka IV. prvostupanjske presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja o parničnim troškovima reviziju je podnio tužitelj (dvama podnescima), a protiv drugostupanjskog rješenja o parničnim troškovima reviziju su podnijeli tuženici.

 

Tužitelj je podneskom predanim sudu 22. travnja 2015. podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč, 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) kojom pobija točku I. i točku II. st. 1. i 2. drugostupanjske presude te drugostupanjsko rješenje o parničnim troškovima, zbog revizijskih razloga iz čl. 385. st.1. točka 1., 2. i 3. ZPP. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju tužitelja te preinači drugostupanjsku presudu na način da:

 

-prihvati žalbu tužitelja te preinači točku I. prvostupanjske presude te naloži tuženicima isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 13.956.697,00 kuna,

 

-odbije žalbe tuženika i potvrdi točke I., II. i III. prvostupanjske presude,

 

-preinači rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-8667/14-5 od4. ožujka 2015. te naloži tuženicima naknaditi tužitelju troškove vještačenja u iznosu od 79.636,23 kune,

 

-naloži tuženicima naknaditi tužitelju troškove revizije.

 

Tužitelj je podredno predložio da, u slučaju da nisu ispunjeni uvjeti za preinačenje drugostupanjske presude, Vrhovni sud RH prihvati reviziju te:

 

-ukine u cijelosti točku I. drugostupanjske presude i točku IV. prvostupanjske presude,

 

-ukine djelomično točku II. drugostupanjske presude na način da ukine u toč. II. st. 1. i 2. izreke i u tom dijelu predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a potvrdi toč. II. st. 3. drugostupanjske presude,

 

-ukine u cijelosti rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-8667/14-5 od 4. ožujka 2015. i u tom dijelu predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je podneskom predanim sudu 8. lipnja 2015. podnio nadopunu revizije kojom nakon ispravka uvoda drugostupanjske presude glede sastava vijeća pobija ispravljenu drugostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba postupka počinjene time što je revident doveden u dvojbu oko toga tko je sudjelovao u donošenju pobijane presude, te jesu li poštivana pravila o sastavu vijeća koje je donijelo preinačujući presudu suprotno nalazu vještaka, i bez održavanja rasprave.

 

Tuženici su podnijeli zajedničku reviziju kojom pobijaju odluku o parničnim troškovima sadržanu u toč. II. 3. drugostupanjske presude i to I-tuženik u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1,471.750,00 kuna, a II-tuženik i III-tuženik u dijelu kojim je odbijen njihov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 372.500,00 kuna.

 

Revizija je podnesena zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud RH ukine presudu u pobijanom dijelu glede parničnih troškova te preinači presudu i naloži tužitelju naknaditi tuženicima zatražene parnične troškove, uključivši i troškove revizije.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.

 

Tuženici su zajedničkim podneskom od 15. svibnja 2015. odgovorili na reviziju tužitelja te su predložili da Vrhovni sud RH odbije reviziju kao neosnovanu i potvrdi drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, a tužitelju naloži naknaditi tuženicima trošak odgovora na reviziju u iznosu od 162.500,00 kuna.

 

Tuženik H. d.o.o je i samostalnim podneskom od 15. svibnja 2015. odgovorio na reviziju tužitelja te je predložio da Vrhovni sud RH odbije reviziju kao neosnovanu i potvrdi drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, a tužitelju naloži naknaditi I-tuženiku trošak odgovora na reviziju u iznosu od 125.000,00 kuna.

 

Revizije su osnovane.

 

U odnosu na reviziju tužitelja protiv presude:

 

Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je reviziju tužitelja sukladno odredbi čl. 392a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj je u reviziji naveo da pobija presudu zbog svih revizijskih razloga zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju iz čl. 282. st. 1. ZPP po čl. 385. ZPP, a prema toj odredbi revizija se može podnijeti:

 

1) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga Zakona, osim ako se povreda odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost (čl. 354. st. 2. toč. 3.), ako je prvostupanjski sud protivno odredbama ovoga Zakona donio presudu bez održavanja rasprave (čl. 354. st. 2. toč. 5.) ili ako je odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica (čl. 354. st. 2. toč. 9.),

 

2) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ovoga Zakona koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom,

 

3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U odnosu na revizijski razlog bitnih povreda odredaba postupka u reviziji je određeno navedena:

 

-bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 373a ZPP, učinjena pred drugostupanjskim sudom u dijelu kojim je taj sud preinačio prvostupanjsku presudu. Tužitelj drži da je bitna povreda počinjena time što je drugostupanjski sud preinačio točke I., II. i III. prvostupanjske presude, a da nije naveo na temelju koje odredbe je preinačio presudu. Tužitelj drži da je u okolnostima konkretnog slučaja i prema stanju spisa presuda očito preinačena po čl. 373a ZPP, iako za to nisu bili ispunjeni uvjeti, jer sud nije sam utvrdio činjenice za koje očito drži da su među strankama sporne,

 

-bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, učinjena pred drugostupanjskim sudom, jer da presuda ima takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer proturječi sama sebi i razlozima presude, nema uopće razloga, i u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, pogotovo u dijelu u kojemu se sud paušalno osvrnuo na nalaz vještaka ocijenivši sadržaj nalaza „upitnim“ bez daljnjeg obrazloženja, a s druge strane izvodeći pojedine zaključke glede vremena nastanka tužiteljevih novih tehnologija bez uporišta u stanju spisa,

 

-bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP učinjena pred drugostupanjskim sudom time što je sud rješenjem ispravio drugostupanjsku presudu glede sastava vijeća koje je donijelo pobijanu presudu, pa drži da nije moguće ispitati zakonitost svih aspekata presude.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj vidi u tome:

 

1)              što se drugostupanjski sud nepotrebno i pogrešno bavio temom osnivanja tužitelja glede tehnologije i odgovarajućih prava koja su unesena u društvo na temelju ugovora o osnivanju, jer to nije bilo ni sporno i nije odlučno za rješenje spora. Predmet spora je postojanje tužiteljeve nove tehnologije obuhvaćene poslovnom tajnom i njezino neovlašteno korištenje,

 

2)              što je drugostupanjski sud je povredu tužiteljevih prava razmatrao isključivo kroz pitanje softvera, koji čini dio cjelokupnog sustava razvijenog od strane tužitelja, a činjenična utvrđenja i zaključak suda o spornom pitanju po tužitelju predstavlja nerazumijevanje problema,

 

3)              što je drugostupanjski sud pogrešno ocijenio da bi tužitelj prezentiranjem nove tehnologije na stručnim skupovima sam odao poslovnu tajnu te da bi već na temelju izložene ideje visokokvalificirani sudionici skupa odmah mogli znati kud ta ideja vodi, te sami razviti ideju u kratkom roku. Radi se o izlaganjima koja ne otkrivaju tehnologiju za čiji je razvitak potreban višegodišnji rad, a što je u svom nalazu utvrdio vještak. Tuženicima (II. I III.) je bila dostupna cjelokupna dokumentacija sa procedurama razrade ideje, oni su upravo kod tužitelja sudjelovali u procesu stvaranja tehnologije, a tu su okolnost zlorabili, pa im je utoliko bila jasna ideja i njezina realizacija,

 

4)              Što je drugostupanjski sud osporio tužitelju pravo na zaštitu poslovne tajne isključivo na temelju utvrđenja da je direktor na ročištu izjavio da svi podaci vezani uz njegovo poslovanje čine poslovnu tajnu. Pri tome je drugostupanjski sud suprotno stanju spisa zanemario utvrđenje da je tužitelj općim aktima unaprijed propisao što čini poslovnu tajnu i zaštito poslovnu tajnu: I.-ovim priručnikom kvalitete, veljača 2003. (list 314-340), Postupcima za kontrolu I. svibanj 2000. (list 286-313), i Postupkom za izradu i rukovanje I.-ovim dokumentima. Tim aktima je utvrđeno koji podaci predstavljaju tužiteljevu poslovnu tajnu i na koji način se rukuje tim podacima. Time drži da je odgovarajućim mjerama pravilno zaštitio poslovnu tajnu.

 

5)              Pitanja zaštite poslovne tajne uređena i odredbama Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“ broj 108/96) koji je važio od 31. prosinca 1996. do 6, kolovoza 2008., a potom odredbama Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“ broj 79/07), pa je sud, ako je imao dilemu, trebao sam prosuditi što od stečenih znanja i nove tehnologije predstavlja zaštićenu poslovnu tajnu.

 

6)              Pogrešnim drži i pozivanje na odredbe Zakona o radu glede zabrane zaposlenika da konkuriraju poslodavcu, jer taj zakon uopće ne regulira predmetnu materiju. Tužitelj drži da je sud pogrešno protumačio i primijenio odredbe Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima kako u odnosu na utvrđenje postojanja i sadržaja tog prava u konkretnom slučaju tako i glede vlasništva tužitelja.

 

7)              Prema shvaćanju tužitelja u rješenju spora prvenstveno treba primijeniti odredbe Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS) koji uređuje zaštitu od nelojalne konkurencije, koji je po snazi je iznad nacionalnog propisa.

 

Nadalje drži da su mjerodavni nacionalni propisi, prvenstveno Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima te Zakon o zaštiti tajnosti podataka, a ti propisi su pogrešno primijenjeni.

 

Ovaj sud je našao osnovanim revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom, koja povreda postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Kod ocjene o (ne)osnovanosti revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud je imao na umu da je drugostupanjski djelomično preinačio prvostupanjsku presudu (točke I., II. i III.) u dijelu kojim je taj sud prihvatio tužbeni zahtjev, te je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev, a da u obrazloženju presude nije navedeno po kojoj je odredbi postupio.

 

Stoga je prije odluke o (ne)osnovanosti revizijskog razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka valjalo prethodno, prema sadržaju obrazloženja pobijane odluke, ocijeniti kojom se odredbom ZPP rukovodio drugostupanjski sud, jer nisu propisane iste procesne pretpostavke za preinačenje prvostupanjske presude po odredbi čl. 373. ZPP i po odredbi čl. 373a ZPP.

 

Drugostupanjski sud može preinačiti prvostupanjsku presudu:

 

-primjenom odredbe čl. 373. ZPP, prema kojoj će drugostupanjski sud presudom preinačiti prvostupanjsku presudu: 1) ako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio isprave ili posredno izvedene dokaze, a odluka je prvostupanjskog suda utemeljena isključivo na tim dokazima; 2) ako je prvostupanjski sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena presuda; 3) ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

-primjenom odredbe čl. 373a, prema kojoj će drugostupanjski sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze. Prigodom donošenja odluke iz čl. 373a st. 1. ZPP drugostupanjski je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.

 

Ovaj sud je analizom sadržaja obrazloženja ocijenio da je drugostupanjska presuda donesena primjenom odredbe čl. 373a st. 1. toč. 2. ZPP, pa je u obrazloženju presude bilo potrebno navesti koje je od odlučnih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto je ocijenio dokaze različito u odnosu na ocjenu dokaza prvostupanjskog suda.

 

S obzirom na to da je predmetna prvostupanjska presuda preinačena, a izostala je cjelovita ocjena svih dokaza, obrazloženje presude u pojedinim odlučnim dijelovima nema razloga o odlučnim činjenicama. Samim time se ne može ocijeniti je li odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

Presudom je odlučeno o složenom tužbenom zahtjevu koji u svojoj osnovi ima zahtjev sudu za utvrđenje da je tužitelj nositelj prava vlasništva na novoj tehnologiji koju čine oprema i postupci koje tužitelj koristi u svojoj djelatnosti ispitivanja parogeneratora nuklearnih elektrana, i koji čine njegovu poslovnu tajnu i know-how, a koja u vrijeme navodne povrede (2004. i 2005.) nije bila zaštićena patentom, a jednim dijelom i nije patentabilan. Predmet spora je i zahtjev za zaštitu od nelojalne tržišne utakmice.

 

S obzirom na to da je za rješenje cjelokupnog spora bilo sporno upravo pitanje je li tužitelj nositelj prava na tehnologiju (tehnička rješenja) za ispitivanje parogeneratora nuklearnih elektrana V. koji čine njegovu zaštićenu poslovnu tajnu te je li nositelj tajnih znanja i vještina u proizvodnji i primjeni te tehnologije (know-how), sud je trebao prvenstveno ocijeniti ima li tužitelj valjanu pravnu osnovu za stjecanje navedenih prava.

 

Drugostupanjski sud je glede predmeta spora naveo: 1) da nije jasno traži li tužitelj da ga se utvrdi nositeljem prava vlasništva, tj. vlasnikom tehnologije, ili nositeljem prava iskorištavanja /licencije, 2) da je ipak tužbeni odrediv jer se iz sadržaja tužbe može zaključiti da se radi o pravima intelektualnog vlasništva u užem i širem smislu te 3) da je predmet spora po postavljenom tužbenom zahtjevu od 16. lipnja 2013. zahtjev tužitelja za zaštitu njegovih prava intelektualnog vlasništva kao nositelja prava na tehnologiju te za zaštitu zbog povrede poslovne tajne i nepoštenog tržišnog natjecanja, pri čemu se od tehnologijom u kontekstu ovog spora podrazumijeva oprema i postupci koje tužitelj koristi u svojoj djelatnosti ispitivanja parogeneratora nuklearnih elektrana.

 

Zbog iznijetog se sud trebao prvenstveno izjasniti, na temelju činjeničnih navoda iz tužbe, o pravnoj kvalifikaciji pravne osnove za stjecanje vlasništva (originarno ili derivativno stjecanje), pri čemu sud nije vezan pravnom kvalifikacijom iz tužbe. Tek potom je sud mogao ocijeniti koje su činjenice odlučne, te ocijeniti je li tužitelj (na kojemu je bio teret dokaza) dokazao da ima valjanu pravnu osnovu i valjan način stjecanja navedenih prava.

 

Tužitelj je u ovoj parnici tražio utvrđenje da je on nositelj prava vlasništva nove tehnologije koju je stekao originalno vlastitim razvojnim postupkom, a prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljeva tehnologija za ispitivanje parogeneratora nuklearnih elektrana V. tipa isključivo izvorna tehnologija koju je razvio tužitelj, da je tužitelj razvio svoj vlastiti sustav za ispitivanje parogeneratora nuklearnih elektrana tipa V. s tehničkim opisom, prikazom pojedinačnih sustava po fazama razvoja (manipulatora, dvostrukog gurača sondi, električnog uređaja za gurača sondi (bobin i rotirajući), te je razvio i vlastiti odgovarajući softverski paket koji se sa stoji od programa za prikupljanje podataka, za analizu podataka i za planiranje i upravljanje podataka, te vlastite procedure od 1991. do 2005., i originarnim putem postao nositeljem prava intelektualnog vlasništva u skladu s postojećim propisima.

 

Drugostupanjski sud se nije određeno izjasnio drži li da tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva stečenog na temelju pravnog posla ili originarno, vlastitim razvojem nove tehnologije. U obrazloženju presude su izneseni kombinirani navodi o odlučnim činjenicama koji bi se jednim dijelom odnosili na stjecanje prava vlasništva na tehnologiji i know-how na temelju pravnog posla, ali također i činjenični navodi koji bi upućivali na to da je sud, ispitao osnovanost zahtjeva za utvrđenje stjecanja prava izvorno, stvaranjem nove tehnologije i usvajanjem novih znanja, koji u svojoj ukupnosti čine poslovnu tajnu komercijalne vrijednosti.

 

Tako sud polazi od toga da u postupku nije bilo sporno da je tužitelj osnovan na temelju Ugovora o osnivanju iz siječnja 1991., (list 274-284 spisa) ) sklopljenog između osnivača C. D.a, direktora društva Z. iz U. i D. dr. Č.. Ugovorom o osnivanju je C. D. uložio opremu, a D. dr Č.: softwer i modul za analizu podataka, software i modul za profilometriju, modul za management i birotehničku opremu. Člankom 18. Ugovora o osnivanju je navedeno da će radi ostvarenja ciljeva poslovanja društvo sklopiti s društvom Z. iz U. posebne ugovore o licenci patenata i prijenosu znanja ("know-how-a") za proizvodnju sondi za ispitivanje metodom vrtložnih struja.

 

Međutim, unatoč tomu što tužitelj u ovoj parnici traži utvrđenje da je on nositelj prava vlasništva nove tehnologije koju je stekao izvorno, stvaranjem novog tehnološkog rješenja vlastitim razvojnim postupkom, a vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljeva tehnologija za ispitivanje parogeneratora nuklearnih elektrana V. tipa isključivo izvorna tehnologija koju je razvio tužitelj, drugostupanjski sud je osnovanost tužbenog zahtjeva djelomično dovodio u vezu s Ugovorom o licenci patenata i prijenosu know-how za proizvodnju sondi za ispitivanje metodom vrtložnih struja koje spominje čl. 18. Ugovora o osnivanju tužitelja, držeći da je za rješenje spora odlučno je li izvršen unos prava u društvo. Utvrdivši da tužitelj nije dokazao da je na njega prenesena licenca i izvršen prijenos know-how, sud je našao upitnim zaključak prvostupanjskog suda koji se zasniva na nalazu vještaka da je tužitelj bez prijenosa patenata ili licenci postao nositelj nekih od prava intelektualnog vlasništva.

 

S obzirom na činjeničnu osnovu predmetne tužbe, sud se trebao prvenstveno izjasniti o tome je li tužitelj dokazao tvrdnju da je stvorio novu tehnologiju navedenu u tužbi, pri čemu nije odlučno je li na temelju ugovora postao nositelj prava glede neke druge tehnologije (Z.).

 

Pri ocjeni o postojanju tužiteljevih prava nije odlučno radi li se o tehnologiji za koju je moguće prijaviti patent, industrijski dizajn, žig i slično. Naime neotkrivena znanja i iskustva te poslovne informacije (poslovne tajne) uživaju sudsku zaštitu od nezakonitog pribavljanja, korištenja i otkrivanja, prvenstveno u skladu s odredbama Sporazuma o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS) koji sporazum je nastao u okviru Svjetske trgovinske organizacije (Republika Hrvatska je članica WTO od 30. studenoga 2000).

 

Prema odredbi čl. 39. TRIPS-a članice će štititi neobjavljene informacije u skladu sa stavkom 2. i podatke koji su predani vladama ili vladinim tijelima u skladu sa stavkom u osiguravanju učinkovite zaštite protiv nepoštene tržišne utakmice, kao što je to određeno u čl. 10. Pariške konvencije (iz 1967.).

 

Fizičke i pravne osobe moraju imati mogućnost spriječiti da informacije koje su punopravno pod njihovom kontrolom budu otkrivene, stečene, ili rabljene od strane trećih bez njihova pristanka na način suprotan poštenoj trgovačkoj praksi sve dok je takva informacija: tajna u smislu da nije, u svojoj cjelini ili u točnoj konfiguraciji i u sastavu svojih dijelova, opće poznata ili lako dostupna osobama unutar krugova koji se uobičajeno bave informacijama takve vrste; ima komercijalnu vrijednost zbog tajnosti; i da je bila predmetom razumnih mjera prema okolnostima, poduzetih od strane osobe koja punopravno kontrolira informaciju, da bi ostale tajna (čl. 39. st. 1. i 2.TRIPS).

 

Na razini nacionalnog prava to pitanje je uređeno kroz zaštitu poslovne tajne odredbama Zakona o zaštiti tajnosti podataka („Narodne novine“ broj 108/96; dalje: ZOZTP) koji u čl. 19. definira poslovnu tajnu: (1) Poslovnu tajnu predstavljaju podaci koji su kao poslovna tajna određeni zakonom, drugim propisom ili općim aktom trgovačkog društva, ustanove ili druge pravne osobe, a koji predstavljaju proizvodnu tajnu, rezultate istraživačkog ili konstrukcijskog rada te druge podatke zbog čijeg bi priopćavanja neovlaštenoj osobi mogle nastupiti štetne posljedice za njezine gospodarske interese. (2) Općim aktom se ne može odrediti da se svi podaci koji se odnose na poslovanje pravne osobe smatraju poslovnom tajnom niti se poslovnom tajnom mogu odrediti podaci čije priopćavanje nije razložno protivno interesima te pravne osobe.

 

S obzirom na to da nije bilo sporno kako do 2005. godine tužitelj nije zaštitio svoje intelektualno vlasništvo putem patenta, žiga i industrijskog dizajna, jer se radi o kompleksnoj tehnologiji koju djelomično nije ni moguće zaštiti na taj način, u ovom slučaju je trebalo ocijeniti ima li tužitelj prava navedena u tužbi, a pravna zaštita mu je osigurana putem poslovne tajne i zakonske zaštite poštenog tržišnog natjecanja jer se radi o tzv. „know-how“ koji ima faktički i tehnički karakter, komercijalnog tipa, i koji je tajan i prenosiv.

 

Slijedi da se u okolnostima konkretnog slučaja sud trebao prvenstveno izjasniti: je li tužitelj doista izvorno, stvaranjem novih tehnoloških rješenja, postao nositelj prava na tehnologiju za ispitivanje parogeneratora nuklearnih elektrana tipa V. koji se sastoji od manipulatora, bobine sondi, sustava dvostrukog gurača sondi, rotirajuće sonde, programskog paketa pod nazivom E. S. P., tajnog tehničkog znanja i iskustva (know-how) posebno sadržanog u procedurama tužitelja navedenih u Postupku za kontrolu informacija QAP-OA-II-F i drugim procedurama, precizno navedenim u presudi,

 

Tužitelj je tvrdio da je od 1991., kada je osnovan, pa do 2005. razvio na temelju tehnologije i opreme koju je unesena u društvo novu tehnologiju i posebna znanja koja da je zaštitio potrebnim mjerama radi zaštite poslovne tajne i zaštite know-how i to aktima društva i izjavama zaposlenika o čuvanju poslovne tajne.

 

Stoga je trebalo također ocijeniti radi li se u ovom slučaju o informacijama koje nisu u svojoj ukupnosti, strukturi i sastavnim dijelovima općenito poznati ili lako dostupni osobama iz krugova koji se bave takvom vrstom informacija, radi li se o informacijama koje imaju komercijalnu vrijednost zbog toga što su tajne, kao i je li osoba koja te informacije zakonito kontrolira poduzela potrebne mjere da bi sačuvala njihovu tajnost. Pri tome treba imati na umu da su u ovom slučaju II. i III. tuženik bili zaposlenici tužitelja na razvojnim poslovima, i bile su im dostupne informacije za koje tužitelj drži da su njegove zaštićene poslovne tajne.

 

Prvostupanjski sud je ocijenio da nema potrebna stručna znanja za ocjenu o odlučnim spornim činjenicama, pa je odlučne činjenice utvrdio na temelju rezultata vještačenja.

 

U odnosu na navedene odlučne činjenice vještak imenovan od strane prvostupanjskog suda je dao nalaz sa zaključkom (list 1723 spisa) prema kojemu je I. detaljno dokumentirao razvojni put stvaranja vlastite tehnologije za ispitivanje bez razaranja cijevi parogeneratora nuklearnih elektrana V. tipa, a koju tehnologiju čine:

 

a) manipulator koji služi za provedbu ispitivanja generatora tipa V. i uključuje dva sustava i to sustav koji se temelji na manipulatoru I.-K. jednostavne izvedbe i napredniji sustav koji se temelji na tehnologiji manipulatora I. razvijen u svrhu unapređenja procesa ispitivanja i primjene nove tehnologije (čije su karakteristike opisane u zaključku),

 

b) elektronički uređaj za upravljanje –skupa elektroničkih elemenata čiji je zadatak upravljanje manipulatorom i dvostrukim gračem, procesuiranje podataka i komunikacija između operatera i manipulatora,

 

c) sustav dvostrukog gurača sondi pobliže opisanog u vještačkom nalazu i zaključku,

 

d) bobine sondi (B. P.) koja se koriste za bazično ispitivanje sondi generatora pare (opisane u nalazu i zaključku),

 

e) rotirajuće sonde za precizno ispitivanje specifičnih područja cijevi (opisane u nalazu i zaključku),

 

g) tajnog tehničkog znanja i iskustva sadržanog u procedurama I.-a navedenog u postupku za kontrolu informacija, s time što su i procedure pojedinačno i sadržajno navedene u nalazu i zaključku.

 

Vještak je zaključno u bitnome naveo da se radi o visokosofisticiranom sustavu koje je trebalo ili zasebno razviti ili kupiti te ukomponirati u cjelinu, a da je za takav pothvat potrebno multidisciplinarno znanje i iskustvo iz strojarskih konstrukcija, električkih i elektroničkih uređaja, poznavanje softvera i dodatno posebna znanja koja objedinjuju funkcije u ovakvom sustavu, a da je za razvoj ovakvog složenog sustava potreban multidisciplinarni rad većeg broja stručnjaka u trajanju od nekoliko godina. Nalaz sadrži i popis izvora iz kojih je vještak crpio svoj nalaz i mišljenje.

 

Nadalje je vještak utvrdio:

 

- da je H. d.o.o. započeo razvoj svih bitnih elemenata sustava 15. svibnja 2005., a da prije toga nije imao vlastitu tehnologiju,

 

- da je tehnologija koju je predočio H. d.o.o. identična tehnologiji I.-a i to u svim segmentima, a da pri tome nisu predočeni bilo kakvi dokazi o razvitku tehnologije (procedure i sl.).

 

Na temelju ovakvog nalaza te analizom i drugih dokaza prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj razvio svoj vlastiti sustav za ispitivanje parogeneratora nuklearnih elektrana tipa V. s tehničkim opisom, prikazom pojedinačnih sustava po fazama razvoja (manipulatora, dvostrukog gurača sondi, električnog uređaja za gurača sondi (bobin i rotirajući), te je razvio i vlastiti odgovarajući softverski paket koji se sa stoji od programa za prikupljanje podataka, za analizu podataka i za planiranje i upravljanje podataka, te vlastite procedure od 1991. do 2005., te postao nositeljem prava intelektualnog vlasništva u skladu s postojećim propisima.

 

Drugostupanjski sud je pak bez obrazloženja glede ocjene dokaza i suprotno vještačkom nalazu ocijenio dvojbenim da bi tužitelj mogao razviti navedenu novu tehnologiju, ne navodeći kojim se razlozima rukovodio za takav zaključak. Pri tom je propustio navesti koje činjenice drži odlučnim, koje je dokaze izveo, što je utvrdio na temelju nalaza vještaka spomenutog u drugostupanjskoj presudi, te zbog čega drži vještački nalaz neprihvatljivim u odnosu na činjenične navode i u odnosu na zaključnu analizu.

 

S obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda prema kojemu je vještak naveo konkretne podatke o razvoju tehnologije, utvrdio što čini tužiteljevu novu tehnologiju i argumentirano odgovorio na primjedbe tuženika iznesene na njegov nalaz i mišljenje, te s obzirom na to da ti navodi nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava na kojima se nalaz temelji (procedure, ugovori, isprave, izjave, podaci o komercijalnoj upotrebljivosti novih rješenja), drugostupanjski sud je kod preinačenja presude po čl. 373a st. 2. ZPP trebao sam analizirati dokaze o odlučnim činjenicama, uključivši i vještački nalaz.

 

Drugostupanjski sud se međutim, unatoč izričitim i jasnim tvrdnjama vještaka glede samostalno stvorene nove tehnologije od strane tužitelja, zadovoljio pukom tvrdnjom o dvojbi oko toga je li doista tužitelj razvio novu tehnologiju, pri čemu se nije izjasnio u čemu je bio u dvojbi (glede utvrđenih činjenica ili glede metodologije pri utvrđivanju činjenica), a u obrazloženju nije određeno navedeno zbog čega ne prihvaća nalaz vještaka, odnosno drži li sud da je vještak nedovoljno stručan za predmetnu kompleksnu materiju, da je eventualno pristran, da nije odgovorio na sva pitanja koja su mu postavljena u rješenju o vještačenju od 19. studenog 2012. i na pitanja i primjedbe tuženika glede spornih činjenica, da je nalaz u suprotnosti sa materijalom na temelju kojega je sačinjen nalaz i mišljenje, da je nalaz u suprotnosti u odnosu na stručna dostignuća, ili da postoji neki drugi razlog koji čini nalaz neprihvatljivim.

 

Sud je svoju dvojbu iznio općenito, uz zaključak da tužitelj nije razvio novu tehnologiju na način i u vremenu kako tvrdi. Primjerice sud je dvojbe obrazložio i time što je tužitelj za svoju tehnologiju „službeno“ koristio naziv I.-ova tehnologija tek nakon 2005., iz čega sud zaključuje da je tužitelj tek tada stvorio novu tehnologiju i nudio je na tržištu.

 

Međutim za rješenje ovoga spora nije odlučno od kada je tužitelj za svoju tehnologiju „službeno“ koristio naziv I.-ova tehnologija, odnosno je li tehnologiju bilo kako službeno nazvao, jer sam naziv tehnologije je nebitan za uspostavu prava vlasništva na novostvorenoj tehnologiji. Jedino je u ovom slučaju odlučno radi li se doista o novoj tehnologiji, tko ju je stvorio i je li tužitelj tu tehnologiju zakonito kontrolira kao poslovnu tajnu, a s druge strane je li došlo do povrede tužiteljevih prava od strane I-III-tuženika.

 

Također je nejasno zašto je vještak trebao usporediti softver u svezi kojega je I-tuženik sklopio Ugovor o ustupanju prvotuženiku originalnog softverskog koda (S. K.) E. V. 32TM S. (L. A.) društva C. I. C., P. od 20. srpnja 2005.( prilog uz podnesak prvotuženika od 25. travnja 2013 - list 1624. spisa) kod utvrđenja danog po vještaku da je tužiteljev softver originalni softver sačinjen upravo za potrebe njegove nove tehnologije, a da je tuženik koristio upravo tužiteljev softver koji je i pronađen pregledom računala II-tuženika.

 

Ako je sud sam cijenio dokaze u spisu, mogao je vidjeti da u spisu postoje izjave inženjera I-tuženika da je I-tuženik prilikom prezentiranja nove tehnologije koju je predstavio kao svoju koristio upravo tužiteljev softver, jer u to vrijeme još nije dovršio vlastiti softver, a priložene su i izjave inženjera strojarstva da se tužiteljeva tehnologija izravno koristi za „razvoj“ tuženikove tehnologije.

 

U obrazloženju drugostupanjske presude nije navedeno niti koje je dokaze drugostupanjski sud izveo i na temelju čega je utvrdio da tužitelj nije poduzeo razumne mjere za zaštitu poslovne tajne glede nove tehnologije kad su u pitanju postupci II. i III. tuženika, a nisu navedeni ni razloge o odlučnim činjenicama na kojima drugostupanjski sud temelji svoj zaključak (različit u odnosu na zaključak vještaka) i utvrđenje prvostupanjskog suda, da je tužitelj prezentacijom nove ideje na stručnim skupovima sam otkrio sadržaj nove tehnologije, time što navodno sadržaj prezentacija i tekst publikacija uz prezentaciju u dovoljnoj mjeri razotkrivaju izum tako da ga stručna osoba iz odgovarajućeg područja može izvesti.

 

Vještak je naime bio izričit u tvrdnji da tužitelj nije javno objavio navedeno idejno-tehničko rješenje dvostrukog sustava vodilica, zaštićeno kao poslovna tajna oznakom 2A, a sud je bez obrazloženja prihvatio suprotne tvrdnje tuženika.

 

Treba imati na umu da su II. i III. tuženik, koji tvrde da je tužitelj javno objavio idejno-tehničko rješenje dvostrukog sustava vodilica, zaštićeno kao poslovna tajna oznakom 2A, u cijelosti bili upoznati s razvojnim programom tužitelja, dapače i sami su u njemu sudjelovali. Po logici stvari tuženicima je bilo i prije prezentacije jasno kamo vode nove ideje, i štoviše znali su kako su te ideje u stvarnosti izvedene.

 

Procjena suda o tome je li tužitelj dovoljno otkrio poslovnu tajnu trećima na javnoj prezentaciji ne može se donijeti prema dojmovima osoba koje su sudjelovale u stvaranju te iste tehnologije zaštićene poslovnom tajnom. Za ovaj spor je odlučno jesu li i druge osobe, koje se bave sličnim poslovima, a kojima nije bila dostupna poslovna tajna tužitelja na način na koji je bila dostupna II. i III. tuženiku, mogle na temelju predmetnih prezentacija razviti novu tehnologiju identičnu tužiteljevoj u roku od nekoliko mjeseci.

 

U tom pravcu u obrazloženju pobijane presude nije navedeno koji su dokazi izvedeni, što su sadržavale prezentacije, te na temelju kojih dokaza je sud zaključio da je tužitelj navodno sam otkrio poslovnu tajnu svojim konkurentima u mjeri dovoljnoj za samostalni razvoj nove tehnologije.

 

Pri tome je sud iznio proturječne tvrdnje i u samom obrazloženju iste drugostupanjske presude:

 

- s jedne strane sud je naveo da tužitelj nije dokazao samostalni razvoj nove tehnologije, odnosno da bi uopće bio sposoban razviti novu tehnologiju, iako je tužitelj dostavio dokaze da je duži niz godina radio na razvoju tehnologije, dostavio je dokaze o procedurama i fazama razvitka, njegove tvrdnje su potvrđene vještačkim nalazom, a postojanje tehnologije potvrdili su i bivši tužiteljevi radnici,

 

- a s druge strane sud je naveo da je tužitelj tu svoju novu tehnologiju, koju mu sud inače niti ne priznaje kad govori o njegovom pravu vlasništva, priznaje kada navodi da je tužitelj tu istu (po sudu nepriznatu) novu tehnologiju razotkrio javnom prezentacijom stručnoj javnosti na način da je I-tuženik, koji se inače dugi niz godina bavio sasvim drugom granom gospodarstva, mogao za svega dva mjeseca u potpunosti razviti tehnologiju identičnu tužiteljevoj, bez navođenja dokaza na kojima temelji ovaj zaključak.

 

Pri tome valja imati ma umu da predmetnu tehnologiju čine i određeni sofisticirani mehanički dijelovi čija se tajna ne otkriva u potpunosti (predmeti se ne smiju kotirati) čak niti kod prijave patenta Državnom zavodu za patente. Utvrđenje suda da bi tužitelj takve podatke dao javnosti putem prezentacija nije potkrijepljeno navodima o izvedenim dokazima iz kojih je sud crpio takva saznanja, osim navoda o tvrdnjama samih tuženika.

 

Ovdje valja glede zaštite poslovne tajne također napomenuti utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj donio opće akte radi zaštite poslovne tajne i to: I.-ov priručnikom kvalitete, veljača 2003. (list 314-340), Postupci za kontrolu I. svibanj 2000. (list 286-313) i Postupak za izradu i rukovanje I.-ovim dokumentima, kojima je određeno koji podaci predstavljaju tužiteljevu poslovnu tajnu i na koji način se rukuje tim podacima, a II. i III. tuženik bili vezani ugovorom glede zaštite poslovne tajne, i to na temelju izjave potpisane pri zapošljavanju, i to samo u pogledu zaštite poslovne tajne u onom segmentu koji je uređen općim aktima tužitelja.

 

Drugostupanjski sud nije utvrdio sadržaj ovih akata, pogrešno držeći da ovi akti nisu doneseni u odgovarajućoj proceduri, u skladu s odredbama Zakona o radu („Narodne novine“ broj 137/2004-pročišćeni tekst; dalje ZR), jer se ne radi o općim aktima koje propisuje taj zakon.

 

Nadalje, sud je odluku o tužbenom zahtjevu prema II. i III. tuženiku pogrešno cijenio primjenom odredbe čl. 99. ZR, kojim je propisana zakonska zabrana utakmice. Prema toj odredbi radnik ne smije bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun, sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana utakmice) a pravo poslodavca na sudsku zaštitu prestaje u roku tri mjeseca od dana kada je poslodavac saznao za sklapanje posla, a svakako nakon pet godina od sklapanja posla.

 

Tužitelj u ovom sporu ne traži zaštitu po osnovi zakonske ili po osnovi ugovorene zabrane utakmice zaposlenika poslodavcu po osnovi odredaba Zakona o radu, niti je na bilo koji način osporavao pravo II. i III. tuženiku zaposliti se kod trećega i na novom radnom koristiti svoja stručna znanja i iskustva, stečena dugogodišnjim radom. Tužitelj je osporio njihovo pravo odnijeti novom poslodavcu mehaničke dijelove, nacrte, procedure i računalne programe koji su osmišljeni i izrađeni za vrijeme dok su II. i III. tuženik radili kod tužitelja.

 

U ovom slučaju se dakle radi o zaštiti od povrede poslovne tajne i to u onom segmentu koji je zaštićen općim aktima tužitelja, a sud je propustio cijeniti dokaze koje je ocijenio prvostupanjski sud, pa i u tom dijelu obrazloženje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

 

Drugostupanjskom presudom je odbijen i tužbeni zahtjev koji glasi na utvrđenje da je I-tuženik (navodno) povrijedio zakonsku obvezu poštenog tržišnog natjecanja i počinio radnju nepoštenog trgovanja.

 

Svoju odluku kojom odbija tužbeni zahtjev protiv I-tuženika drugostupanjski sud je obrazložio jedino time što ponuda opreme I-tuženika od 13. srpnja 2005., koju je vještak koristio kao dokaz o nepoštenom natjecanju od strane I-tuženika, nije potpisana i uz nju nisu priložene specifikacije ponuđene opreme. To je međutim samo jedan od dokaza izvedenih pred prvostupanjskim sudom, koji sam po sebi ne daje odgovor na sporno pitanje, dok s druge strane sud nije prihvatio dijametralno suprotne rezultate vještačenja.

 

Međutim u ovom slučaju je za donošenje valjane odluke bilo je potrebno analizirati i ostale dokaze koje su stranke predložile i koji su izvedeni pred prvostupanjskim sudom, pogotovo s obzirom na složene okolnosti konkretnog slučaja, te imajući na umu da vremenski približno koincidiraju:

 

-otkaz ugovora o radu II. i III. tuženika i njihovo zapošljavanje kod I-tuženika,

 

-ubrzani razvitak tehnologije I-tuženika koja je po tipu i izvedbi identična tehnologiji tužitelja, bez konkretnih dokaza o inovativnom procesu,

 

-ulazak I-tuženika u poslovne odnose s društvom T. (M.) s kojim je u to vrijeme radio tužitelj u okviru konzorcija (W., I. i T.) i to na način da preko T. nudi isti tip tehnologije,

 

-primjena od strane I-tuženika tehnologije koja je (navodno) identična tužiteljevoj u po narudžbi ranijeg tužiteljevog poslovnog partnera u K..

 

Prvostupanjski sud je primjerice utvrdio:

 

-da je raniji zaposlenik tužitelja, a potom zaposlenik I-tuženika izjavom ovjerenom kod javnog bilježnika 20. svibnja 2010. (list 1247/1248) naveo kao su stečena znanja kod tužitelja olakšala razvoj sondi kod I-tuženika, da je I-tuženik koristio poslovne adrese tužitelja, te je nakon prelaska II i III tuženika razvijen sustav rotacionih sondi za ispitivanje generatora pare V., koji je primijenjen u K., ali uz potajno korištenje tužiteljevog softvera, jer I-tuženik tada još nije razvio svoj program informatičke podrške nove tehnologije, te da je korištenjem tužiteljevog informatičkog sustava I-tuženik kod nuđenja tehnologije i usluga I-tuženik uvjerio pregovarača u sigurnost sustava,

 

-da je raniji zaposlenik tužitelja, a potom zaposlenik I-tuženika, D. N., izjavom ovjerenom kod javnog bilježnika 20. svibnja 2010. potvrdio namjeru I-tuženika koristiti procedure i inovativna rješenja tužitelja, te da je i korištena tehnologija tužitelja uz korištenje pojedinih oznaka specifičnog projekta koji je vodio tužitelj, uz potpuno nekontroliranu primjenu tužiteljevog znanja, razvojnih investicijskih planova, poslovnih tajni, tehnike i tehnologije, prikazujući ih u kratkom vremenu kao vlastite i nudeći ih na tržištu kao bolju i daleko jeftiniju opciju u odnosu na tužitelja,

 

-da je raniji zaposlenik tužitelja, a potom zaposlenik I-tuženika S. J. M. izjavom danom kod javnog bilježnika 21. svibnja 2010. (list 1254-1256) iskazao identično, posebno naglasivši pritiske uprave I-tuženika kojima su bili izloženi.

 

Posljedica propusta suda postupiti po čl. 373a i st. 2. ZPP je ta da obrazloženje presude nema razloga o odlučnim činjenicama, pa presudu u ovom dijelu nije moguće ispitati.

 

S obzirom na naprijed navedeno nije moguće ispitati presudu niti u dijelu u kojemu je odbijena žalba tužitelja protiv dijela presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete.

 

Zaključno je za navesti da je drugostupanjski sud svakako bio ovlašten sam ocijeniti dokaze, te na temelju drugačijeg činjeničnog utvrđenja preinačiti presudu po čl. 373a ZPP. Međutim u slučaju preinačenja presude po čl. 373a st. 2. ZPP je u obrazloženju presude potrebno navesti koje su činjenice odlučne za rješenje spora, koje od tih činjenica su sporne, koje je od odlučnih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako je ocijenio dokaze različito u odnosu na ocjenu dokaza prvostupanjskog suda. U ovom slučaju je izostala cjelovita ocjena svih dokaza, a obrazloženje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa je osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom.

 

Stoga je valjalo po čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti presudu Visokog trgovačkog suda RH i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak.

 

U ponovljenom postupku će drugostupanjski sud određeno navesti odredbu ZPP po kojoj je donio odluku, te odlučiti o žalbama vodeći računa o iznesenim primjedbama.

 

U odnosu na revizije tužitelja i tuženika protiv odluke o parničnim troškovima:

 

Tužitelj i tuženik su revizijom osporili odluku o parničnim troškovima zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

S obzirom na to da je drugostupanjska presuda gornjim rješenjem u cijelosti ukinuta glede glavnog potraživanja i zateznih kamata i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovo suđenje, te s obzirom na to da pravo na naknadu troškova ovisi o konačnom uspjehu u sporu, valjalo je ukinuti u cijelosti i odluku o parničnim troškovima te predmet i u tom dijelu vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 20. ožujka 2018.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Katarina Buljan, v.r.