Objavljeno u NN 94/16 od 19.10.2016.:

 

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Rajko Mlinarić, Antun Palarić i Miroslav Šumanović, odlučujući o zahtjevu za ocjenu suglasnosti s Ustavom i prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 27. rujna 2016. donio je

ODLUKU

I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske i ukida se članak 79. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 20/10., 143/12. i 152/14.).

II. Članak 79. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 20/10., 143/12. i 152/14.) prestaje važiti 31. ožujka 2017.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

i

RJEŠENJE

I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 20. stavka 3. i dijela članka 74. stavka 1. koji glasi »ili da oni ne utječu na donošenje drukčije odluke« Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 20/10., 143/12. i 152/14.) i članaka 18. stavka 1. i 19. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 143/12.).

II. Obustavlja se postupak pokrenut u povodu zahtjeva za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 67. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 20/10. i 143/12.).

III. Obustavlja se postupak u povodu prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 66. stavka 2. i 67. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 20/10. i 143/12.).

IV. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. OPĆI PODACI O POSTUPKU PRED USTAVNIM SUDOM

1. Visoki upravni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Visoki upravni sud), zastupan po predsjedniku Anti Galiću, 20. ožujka 2014. podnio je zahtjev za ocjenu suglasnosti članka 67. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 20/10. i 143/12.; u daljnjem tekstu: ZUS; predmet broj: U-I-1395/2014) s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) na temelju članaka 35. alineje 5. i 37. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 42/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon).

1.1. Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom pojedinih članaka ZUS-a podnijeli su:

– odvjetnik Tin Matić iz Zagreba, za članak 20. stavak 3. ZUS-a (U-I-2753/2012);

– Hrvatska odvjetnička komora iz Zagreba, koju zastupa predsjednik Leo Andreis – pridružuje se prijedlogu odvjetnika Tina Matića (U-I-3341/2012);

– mr. sc. Mirjana Juričić iz Zagreba – za članke 66. stavak 2., 67. stavak 1. i dio članka 74. stavka 1. ZUS-a koji glasi »ili da oni ne utječu na donošenje drugačije presude.« (U-I-2592/2013);

– Udruga pravnika u gospodarstvu Zagreba, koju zastupa potpredsjednik Mladen Markoč – za članak 79. ZUS-a (kroz osporavanje članaka 7. i 17. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima – »Narodne novine« broj 143/12.; u daljnjem tekstu: ZID ZUS/12), a podneskom od 12. lipnja 2013. osporili su i članak 66. stavak 2. ZUS-a (U-I-567/2013);

– odvjetnik Mislav Matijević iz Osijeka za članak 79. ZUS-a i članak 18. stavak 1. ZID-a ZUS-a/12 (U-I-732/2013);

– Vicko Aras iz Šibenika (U-I-2649/2013), odvjetnik Goran Marčan iz Rijeke (U-I-4164/2013), odvjetnik mr. sc. Željko Ćapin iz Splita (U-I-4710/2013) i odvjetnik Hrvoje Kovač iz Bjelovara (U-I-928/2014) – za članak 79. ZUS-a;

– odvjetnik Dalibor Omrčen iz Osijeka za članke 17., 18. stavak 1. i 19. ZID-a ZUS-a/12 (U-I-4746/2013);

– Jugoslav Škarica iz Zagreba zastupan po odvjetnicama Sanji Dozet i Marijani Vlaić iz Zagreba, te odvjetnici Sanja Dozet, Marijana Vlaić, Irena Krpan, Darja Maoduš Palić, Mirta Odić, Heidi Santini, Bojana Tadić, Neven Gečić, Tatjana Žarković i Dejan Pavlović, svi iz Zagreba (U-I-1899/2014) za članak 67. stavak 1. ZUS-a. Isti predlagatelji osporavaju i članak 50. ZUS-a (koji se odnosi na dostavu u upravnom sporu), koji je izdvojen u poseban predmet broj: U-I-1898/2014, o kojem će se naknadno odlučiti;

– Societe generale Splitska banka d.d. Split zastupana po odvjetniku Urošu Pavasoviću iz odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, za članke 66. stavak 2. i 67. stavak 1. ZUS-a (U-I-3230/2014).

1.2. Zbog međusobne povezanosti navedenih prijedloga i zahtjeva, Ustavni sud je raspravljanje i odlučivanje o njima povezao u jedinstvenu odluku i rješenje. Ostale prijedloge kojima su se osporavali članci 66. stavak 2. i 72. stavak 2. ZUS-a Ustavni sud je odbacio rješenjem broj: U-I-4813/2012 i dr. od 27. siječnja 2015.

1.3. Zakon o upravnim sporovima donesen je na 16. sjednici 6. saziva Hrvatskog sabora održanoj 29. siječnja 2010., a objavljen je u »Narodnim novinama« broj 20 od 12. veljače 2010.

Zakon o upravnim sporovima izmijenjen je i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima koji je donesen na 6. sjednici 7. saziva Hrvatskog sabora održanoj 7. prosinca 2012., a objavljen je u »Narodnim novinama« broj 143 od 20. prosinca 2012.

1.4. Zakon o upravnim sporovima drugi put je znatno izmijenjen i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima koji je donesen na 15. sjednici 7. saziva Hrvatskog sabora održanoj 12. prosinca 2014., a objavljen je u »Narodnim novinama« broj 152 od 22. prosinca 2014.

2. Sukladno članku 27. stavku 6. Ustavnog zakona od raspravljanja i glasovanja u ovom postupku izuzela se sutkinja Ingrid Antičević Marinović, te suci Josip Leko i Davorin Mlakar.

2.1. Pozivom na članak 42. stavak 1. Ustavnog zakona, prijedlozi predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom navedenih članaka ZUS-a i ZID-a ZUS-a/12 poslani su na očitovanje Vladi Republike Hrvatske koja je dostavila svoje očitovanje (u daljnjem tekstu: očitovanje Vlade). Mjerodavni dijelovi tog očitovanja bit će navedeni kod pojedine osporene odredbe ZUS-a na koju se odnose.

II. OBRAZLOŽENJE U ODNOSU NA ODLUKU

Članak 79. ZUS-a

3. Članak 79. ZUS-a glasi:

»Članak 79.

U upravnim sporovima svaka stranka podmiruje svoje troškove.«

3.1. Prije izmjene koja je učinjena člankom 17. ZID-a ZUS-a/12, članak 79. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 20/10.) glasio je:

»Članak 79.

(1) Troškove spora čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

(2) Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano. Troškovi proizašli iz poduzimanja radnji po službenoj dužnosti suda predujmljuju se iz sredstava suda.

(3) Stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

(4) Stranka koja je povukla tužbu, žalbu ili drugi prijedlog koji je prouzročio troškove drugim strankama snosi troškove i tim strankama.

(5) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja spora.«

A. Prigovori predlagatelja

4. Članak 79. ZUS-a osporavaju Udruga pravnika u gospodarstvu, odvjetnici Mislav Matijević, Goran Marčan, mr. sc. Željko Ćapin i Hrvoje Kovač te Vicko Aras zbog suprotnosti te norme s člankom 29. stavkom 1. Ustava. Svi predlagatelji smatraju da se izmijenjenom odredbom o troškovima upravnog spora bitno otežava i onemogućava ostvarivanje pravne zaštite protiv upravnih akata. Smatraju da će samo bogatiji građani moći sudjelovati u upravnom sporu. Ostale prigovore iskazuje odvjetnik Goran Marčan, koji navodi:

»Budući da u upravnim sporovima kao tuženo tijelo uvijek nastupa tijelo države ovakvom odredbom se već u početku državi daje privilegiran položaj i otežava fizičkoj osobi državljaninu Republike Hrvatske pristup Upravnom sudu. Takva odredba nadalje diskriminira sve stranke u postupku koje nisu javnopravna tijela. Odredbe primjerice parničnog (čl. 154. ZPP-a), kaznenog (čl. 145., 149. i 150. ZKP-a) i upravnog (čl. 161. ZOUP-a) postupka ne prave tu razliku.

U upravnim sporovima kao tuženo tijelo uvijek nastupa država. Ona su ta zbog čijih rješenja je stranka nezadovoljna i mora tužbom pokrenuti upravni spor. Ako se stranci koja uspije u tom sporu sada ne dosude troškovi tog postupka onda to znači da se jedan nezakonit rad državnih tijela štiti na štetu stranke. Ona da bi pokrenula takav postupak mora angažirati odvjetnika kao profesionalca kojeg onda i mora platiti. Kad uspije u tome ona te troškove neće moći naplatiti od državnih tijela koja su donijela pogrešnu odluku i time uzrokovala potrebu vođenja takvog postupka jer zakonska odredba štiti tijela od naknade tih troškova.

Time država dolazi u privilegiran položaj u kojem se ne razvija njezina odgovornost. Suprotno tome, država nikakve sankcije za svoj loš i nezakonit rad ne snosi. Ako je odluka bila nezakonita stranka će nakon niz godina sudovanja i velikih troškova ishoditi drugačiju odluku. Pri tome joj neće biti nadoknađeni troškovi takvog postupanja. Država će pak sa svoje strane biti pošteđena toga čime šalje poruku da rad njezinih tijela može biti bilo kakav i da za to neće snositi nikakve materijalne troškove. Sve to dovodi do neravnopravnosti subjekata koji sudjeluju u ovim postupcima.

Načelo koje dominira u hrvatskom pravosuđu je svakako načelo da troškove postupka stranke snose sukladno uspjehu u sporu. Troškove snosi ona stranka koja u postupku izgubi jer se polazi od toga da je ona uzrokovala potrebu vođenja takvog postupka. Dakle da je njezino ponašanje bilo zakonito ne bi se vodio nikakav postupak pa nikakvi troškovi time ne bi bili uzrokovani.

Sada kada je stranka u postupku država i njezina tijela ovo načelo se gubi pa se država oslobađa plaćanja tih troškova iako su njezina tijela ta koja su svojim lošim i nezakonitim radom uzrokovala potrebu pokretanja i vođenja upravnog spora.

Za takvo što nema nikakvog pravnog, običajnog ili bilo kakvog drugog razloga. (...)

Predlagatelj smatra da bi država čiji su državljani njezina temeljna srž i koja je tu prije svega radi njih trebala slijediti isti sudbinu i isti položaj kao i oni sami. Sve stranke nekog postupka moraju imati isti tretman. Državu u tim postupcima zastupaju državna odvjetništva koja se financiraju porezima koje uplaćuju njezini državljani. Ako sada država nema obvezu da nadoknadi troškove postupka zbog lošeg rada njezinih tijela onda je ona dva puta na dobitku.

(...)

Ovo onda uzrokuje izrazitu i ničime primjerenu nejednakost u postupku. Ovime se krši odredba članka 14. Ustava Republike Hrvatske. Sporna odredba zakona ide i protiv samog cilja Zakona budući da se zaštita od nezakonitih postupanja javnopravnih tijela ne može postići kada ta tijela neće snositi nikakve sankcije zbog svojeg lošeg rada.

(...)

Zakonodavac se u ovim postupcima odmiče od ostalih propisa i pravne prakse kako bi se podilazilo javnopravnim tijelima. Time se grubo narušava i temeljno ustavno pravo na jednakost svih pred sudovima i drugim državnim tijelima te načelo vladavine prava (čl. 3. i čl. 26. Ustava Republike Hrvatske). Ako u jednom postupku državna tijela nisu dužna snositi troškove ukoliko izgube spor dok u svim ostalim postupcima jesu, jasno je da postoji nejednakost u postupanju. Stranka nema mogućnost da vodi jedan takav postupak bez troškova potrebnih za njegovo vođenje. Ona mora platiti svog zastupnika. Jasno je da je time njoj znatno otežan i pristup sudu, ali i ostvarenje njezinih prava koja joj zakonom pripadaju.«

Odvjetnik Mislav Matijević u svom prijedlogu za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 17. ZID-a ZUS-a/12 predlaže iz sličnih razloga i ukidanje članka 18. stavka 1. ZID-a ZUS-a/12.

B. Očitovanje Vlade Republike Hrvatske

5. U očitovanju Vlade Republike Hrvatske u odnosu na osporavanje izmijenjenog članka 79. ZUS-a navodi se sljedeće:

»S obzirom na prirodu upravnog spora ... da se radi o sporu u kojem predmet nije zaštita prava i pravnih interesa tuženika, odnosno javnopravnog tijela, koje primjenjujući javne ovlasti, ne ostvaruje svoja prava, ni pravne interese, već povjerenu im javnu funkciju, bilo je potrebno propisati da svaka stranka snosi svoje troškove upravnog spora, odnosno zadržati rješenje kakvo je sadržavao ranije važeći Zakon o upravnim sporovima (»Narodne novine«, br. 53/91, 9/92 i 77/92) u članku 61.

U prilog ovom opredjeljenju govori i činjenica da je propisan krug osoba koje u upravnom sporu poduzimaju radnje i zastupaju tuženo javnopravno tijelo ... zbog čega ono ne može iskazati ni ostvariti troškove zastupanja, čime se dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na tužitelja, u svakom slučaju u kojem tužitelj ne bi postigao uspjeh u upravnom sporu. Pritom, treba imati u vidu i okolnost da u najvećem broju slučajeva tužitelji ne postižu uspjeh u upravnim sporovima. Jednako tako, žalbe izjavljuju i upravni spor pokreću i zainteresirane osobe, koje činjenice se imalo u vidu prilikom propisivanja ovakvoga zakonskoga rješenja.«

6. Obrazlažući izmjene članka 79. ZUS-a, Vlada Republike Hrvatske je u Konačnom prijedlogu ZID-a ZUS-a/12 navela:

»U dosadašnjoj primjeni Zakona o upravnim sporovima ukazala se potreba preispitivanja odredbe o troškovima postupka.

Uočeno je da je ova odredba nekritički projicirana u ovaj Zakona po uzoru na rješenja iz Zakona o parničnom postupku, a čija se rješenja (što pokazuje iskustvo) ne mogu u cijelosti primjenjivati u institutima upravnog spora.

Stoga se, predloženom izmjenom propisuje da svaka stranka podmiruje svoje troškove.

Naime, odredbama o mjesnoj nadležnosti nastojalo se upravno sudovanje maksimalno približiti građanima i drugim strankama tako da je za rješavanje u upravnom sporu mjesno nadležan upravni sud na području kojeg tužitelj ima prebivalište ili sjedište, čime su se u velikoj mjeri sudovi učinili dostupni građanima, smanjili putni i drugi troškovi te vrijeme potrebno strankama pri dolasku na sud radi održavanja rasprava.

Slijedom predložene izmjene članka 79. Zakona o upravnim sporovima i drugačijeg reguliranja instituta troškova upravnog spora izvršene su odgovarajuće intervencije u člancima 46. i 61. Zakona o upravnim sporovima.«

C. Ocjena Ustavnog suda

7. Zakon o upravnim sporovima jedan je od najvažnijih pravnih akata u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava i zaštiti ljudskih prava. Država kroz zakone o upravnom sudovanju osigurava odgovarajući pravni okvir za provedbu ustavnog jamstva iz članka 19. stavka 2. Ustava kojim se zajamčuje sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti. Stoga je temeljni cilj ZUS-a, koji proizlazi iz članka 2. stavka 1., »osigurati sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela«.

7.1. Tom je cilju podređeno cjelokupno uređenje upravnog spora – od legitimacije za pokretanje spora, položaja tužitelja i zainteresiranih osoba, tijeka postupka (osobito odvijanje usmene rasprave), utvrđenja činjeničnog stanja te mogućnosti da sami upravni sudovi odlučuju o pravima, obvezama ili interesima građana (spor pune jurisdikcije) pa sve do izvršenja sudskih odluka.

7.2. Danas je u Republici Hrvatskoj upravni spor uređen kao spor pune jurisdikcije, za razliku od stanja kakvo je bilo za vrijeme važenja Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 53/91., 9/92. i 77/92.) kada je Upravni sud Republike Hrvatske bio ovlašten samo za kontrolu zakonitosti upravnih akata, te je, u pravilu, sudio na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku. Sada je osiguranje objektivnog prava u drugom planu. Objektivno se pravo, u pravilu, štiti kroz odlučivanje o subjektivnim pravima tužitelja. Štiteći subjektivna prava tužitelja povrijeđena pojedinačnim odlukama i postupanjima javnopravnih tijela, štiti se objektivni pravni poredak. Samo malobrojnim normama ZUS-a (primjerice ocjena zakonitosti općih akata) primarni je cilj zaštita objektivnog, a ne subjektivnog prava.

7.3. Stoga je ZUS (kao i posebni zakoni kojima se opće uređenje upravnog spora određeno tim propisom može prilagoditi posebnim upravnim oblastima) izraz državne politike prema načinu provedbe ustavnog jamstva iz članka 19. stavka 2. Ustava. ZUS i drugi posebni zakoni u tom su smislu pravni (normativni) izraz te politike. O njoj su nadležni odlučivati Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske, svaki u okviru svoje nadležnosti, a ne Ustavni sud. Drugim riječima, zakonodavac u okvirima Ustava samostalno i slobodno odabire i uređuje normativni okvir ili zakonodavni model upravnog sudovanja radi zaštite individualnih prava od pretjeranog posizanja javnopravnih tijela (prema članku 2. stavku 2. ZUS-a to su »tijelo državne uprave i drugo državno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravna osoba koja ima javnu ovlast i pravna osoba koja obavlja javnu službu (pružatelj javnih usluga)« ovisno o ciljevima koji se upravnosudskom politikom žele postići.

7.4. Sloboda izbora normativnog okvira ili zakonodavnog modela upravnosudskog postupanja pretpostavlja i zakonodavčevu ovlast da na odgovarajući način uređuje organizaciju i nadležnost upravnih sudova i Visokog upravnog suda te položaj stranaka u postupku, uključujući i njihov međusobni odnos te način snošenja troškova koje stranke mogu imati u zaštiti svojih prava i pravnih interesa u postupcima pred upravnim sudovima. Odabir je po sili Ustava u isključivoj nadležnosti zakonodavca. Isključiva je ovlast zakonodavca da pojedine institute upravnog sudovanja prihvati, zadrži ili ukloni iz prihvaćenog modela upravnosudskog postupka odnosno promijeni sam model. S ustavnopravnog je aspekta jedina obveza zakonodavca da pri uređivanju pojedinih instituta tog postupka uvažava zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određena ustavna dobra i vrednote. Drugim riječima, njihovo uređenje uvijek mora biti takvo da osigurava ostvarenje legitimnih ciljeva upravnosudskog postupka, pravnu sigurnost objektivnog pravnog poretka, određenost, pristupačnost, predvidljivost i pravnu izvjesnost normi, te procesnu ravnopravnost položaja stranaka u upravnosudskim postupcima u Republici Hrvatskoj u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz vladavine prava, najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske koja je temelj za tumačenje Ustava (članak 3. Ustava). Ustavna je zadaća Ustavnog suda osigurati da ti zahtjevi budu poštovani.

8. U odnosu na pitanje troškova upravnog spora koje iziskuje primjena ZUS-a, Ustavni sud podsjeća da način zakonskog uređenja naknade troškova postupka predstavlja jednu od komponenti prava na pristup pravosuđu, koje je imanentno pravu na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava, odnosno iz članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06., u daljnjem tekstu: Konvencija), koji u mjerodavnim dijelovima glase:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ...

(...)«

»Članak 6.

Pravo na pošteno suđenje

1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. ...

(...)«

9. Troškovi upravnog spora u kojem se provodi usmena rasprava sastoje se od troškova svjedoka, vještaka, tumača i drugih osoba koje bi bile nužne za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja u dokaznom postupku, kao i od troškova zastupanja stranaka po odvjetniku odnosno po državnom odvjetniku.

Upravni spor u pravilu pokreće pojedinac protiv akta ili mjere koju poduzima država. U takvom postupku mora mu se omogućiti korištenje svim dokaznim sredstvima, koja, sama po sebi, iziskuju posebne troškove.

Nadalje, upravni postupci (posebno kada se radi o postupcima u kojima sudjeluju dvije ili više stranaka sa suprotstavljenim, ponajčešće imovinskim interesima) kao i upravni sporovi u kojima se vrši kontrola zakonitosti takvih postupaka najčešće zahtijevaju od stranaka angažiranje pravne pomoći koju pružaju odvjetnici.

10. Promatrajući način organizacije upravnog spora u dva stupnja, nameće se ocjena da takav postupak ne može biti pravičan ukoliko se ne osigura da stranka koja spor izgubi protivnoj stranci plati troškove postupka, koji su, u biti, izazvani nezakonitim aktom ili postupanjem države ili javnopravnih tijela.

U obrazloženju uz Konačni prijedlog ZID-a ZUS-a/12, Vlada Republike Hrvatske je kao razlog izmjene članka 79. ZUS-a navela da se time u velikoj mjeri sudovi čine dostupnima građanima, pa se time smanjuju troškovi. U svom očitovanju na navode prijedloga, Vlada Republike Hrvatske je navela da u najvećem broju slučajeva stranke ne uspijevaju u upravnim sporovima pred upravnim sudovima (točke 5. i 6. obrazloženja odluke i rješenja).

Ustavni sud, polazeći do navedenoga, ocjenjuje da se ne može utvrditi koji bi to bio legitimni cilj koji bi opravdao takvu zakonsku izmjenu, odnosno nisu dani objektivni i ustavnopravno opravdani razlozi za takvu izmjenu zakonskog uređenja.

Stoga Ustavni sud ocjenjuje da izmjena prvotnog članka 79. ZUS-a nije imala legitiman cilj, te je bila usmjerena na zaštitu financijskih interesa države (budući da upravo ona mora naknaditi trošak postupka u situaciji kada izgubi spor).

11. Zbog navedenog, ocjena je Ustavnog suda da se zakonodavac nije razborito kretao unutar slobodne procjene gospodarskih i drugih prilika u državi u smislu članka 2. stavka 4. Ustava kada je člankom 17. ZID-a ZUS-a/12 izmijenio odredbe o troškovima postupka na način da ih svaka stranka snosi sama. Naime upravni spor predstavlja kontrolni mehanizam postupanja države i javnopravnih tijela, koja u velikom broju slučajeva, mogu bitno ograničiti ili ukinuti ustavna prava građana (npr. postupci izvlaštenja, gospodarske i građevinske inspekcije, porezni nadzor i sl.).

Stoga se upravni spor po učincima koje može imati na ostvarenje i zaštitu prava i pravnih interesa građana može izjednačiti i uspoređivati s parničnim ili kaznenim postupkom i njegovi troškovi mogu predstavljati vrlo velik teret za tužitelja kojem su nezakonitim radom uprave prouzročene povrede njegovih subjektivnih prava.

Ustavni sud utvrđuje da pravo na pristup sudu nije apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima, budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države, koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit »prava na sud«.

U konkretnom slučaju ograničenje koje je nametnuto izmjenom zakonskog uređenja učinjeno je bez objektivnih, legitimnih i ustavnopravno opravdanih razloga.

12. Iz navedenih je razloga Ustavni sud ukinuo članak 79. ZUS-a, na temelju članka 55. stavka 1. Ustavnog zakona (točka I. izreke odluke).

12.1. Cijeneći činjenicu da se člankom 79. ZUS-a, na način kako je on sada normiran, bitno vrijeđa pravo na pravično suđenje, Ustavni sud je na temelju ovlaštenja iz članka 55. Ustavnog zakona odgodio prestanak važenja ukinutog članka 79. ZUS-a do isteka roka određenog točkom II. izreke ove odluke, kako bi Hrvatskom saboru ostavio dovoljno vremena za usklađivanje ukinutog članka ZUS-a s Ustavom.

12.2. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

III. OBRAZLOŽENJE U ODNOSU NA RJEŠENJE

1) Članak 20. stavak 3. ZUS-a

13. Članak 20. stavak 3. ZUS-a, izmijenjen člankom 4. ZID-a ZUS-a/14, glasi:

»Članak 20.

(...)

(3) Za tuženika radnje u sporu može poduzimati službena osoba javnopravnog tijela koja je donijela ili propustila donijeti odluku, postupila ili propustila postupiti, odnosno službena osoba javnopravnog tijela čija je odluka potvrđena osporavanom odlukom te druga osoba određena propisima o unutarnjem ustrojstvu javnopravnog tijela. Za poduzimanje radnji u sporu čelnik javnopravnog tijela može ovlastiti drugu službenu osobu tog tijela. Tijela državne uprave i druga državna tijela po punomoći čelnika može zastupati državno odvjetništvo.

(...)«

A. Prigovori predlagatelja

14. Predlagatelj Tin Matić, u prijedlogu smatra da je članak 20. stavak 3. ZUS-a u suprotnosti s člancima 27., 29. i 49. stavkom 1. Ustava.

Smatra da tuženika u upravnom sporu (odnosno javnopravno tijelo) može zastupati samo osoba koja je zaposlena u tom tijelu i to »bez obzira na struku službene osobe«, a tužitelja može zastupati odvjetnik ili se može sam zastupati. To dovodi do onemogućavanja odvjetnicima zastupanja tuženika, te se »tuženik stavlja u nejednaku pravnu poziciju te se tom odredbom onemogućava odvjetništvu kao samostalnoj i neovisnoj službi osigurati svakome pomoć, u skladu sa Zakonom o odvjetništvu«.

Posebno upozorava na okolnost da službena osoba tuženika ne mora biti pravnik, te je već i time javnopravno tijelo stavljeno u nepovoljniji položaj u upravnom sporu »jer ga ne može zastupati kvalificirana osoba«. Smatra da takva službena osoba neće znati koristiti sva pravna sredstva iz ZUS-a te se neće moći adekvatno očitovati o svim činjenicama i dokazima koji budu izneseni tijekom upravnog spora. Time dolazi i do nejednakosti pravne pozicije tužitelja i tuženika u upravnom sporu.

Predlaže ukidanje odnosno poništavanje članka 20. stavka 3. ZUS-a.

15. Tome prijedlogu pridružila se Hrvatska odvjetnička komora podneskom od 8. lipnja 2012., s prijedlogom ukidanja članka 20. stavka 3. ZUS-a.

B. Očitovanje Vlade Republike Hrvatske

16. U očitovanju Vlade Republike Hrvatske u odnosu na članak 20. stavak 3. ZUS-a navodi se sljedeće:

»Člankom 3. ZUS-a propisano je što je predmet upravnog spora. Predmet upravnog spora prema članku 3. nije zaštita prava i pravnih interesa tuženika, odnosno javnopravnog tijela koje, primjenjujući javne ovlasti, ne ostvaruje svoja prava, ni pravne interese, već povjerenu mu javnu funkciju.

Upravo iz toga razloga, odnosno zbog ove specifičnosti upravnog spora, odredbom članka 20. stavka 3. propisano je da za tuženika radnje u upravnom sporu može poduzimati službena osoba javnopravnog tijela koja je donijela ili propustila donijeti odluku, postupila ili propustila postupiti (...)

Propisivanjem kruga osoba koje mogu zastupati tuženika u upravnom sporu nije povrijeđeno pravo na nepristrano suđenje (...) kao ni pravo na poduzetničku slobodu (...), kako navode predlagatelji, budući da se radi o specifičnom sporu u kojem je tuženik javnopravno tijelo koje ima javne ovlasti.«

C. Ocjena Ustavnog suda

17. Kao što proizlazi iz osporenog propisa, radnje za tuženika mogu poduzimati samo službenici koji su zaposleni u javnopravnom tijelu protiv kojeg se spor vodi. Razlog tome je što je službenik pred kojim je vođen upravni postupak ili je postupao u upravnoj stvari, u pravilu, najbolje upoznat sa specifičnostima postupka.

Ustavni sud prihvaća taj razlog. On se može opravdati stajalištem po kojem bi takav sustav zastupanja tuženika »trebao potaknuti veću odgovornost službenika koji postupaju u upravnim stvarima te isključiti mogućnost trošenja sredstava javne uprave na eksterno zastupanje« (Dario Đerđa, Marko Šikić, Komentar Zakona o upravnim sporovima, »Novi Informator«, Zagreb, 2012., str. 147.).

Nije suprotno načelima vladavine prava i ustavnoj definiciji odvjetništva svako uređenje koje bi u sustav pružanja pravne pomoći uključivalo i osobe koje nisu odvjetnici, odnosno pravnici.

Uostalom, niti sam Zakon o odvjetništvu ne uspostavlja potpuni ekskluzivitet odvjetništva u pružanju pravne pomoći, te je stoga ustavnopravno dopušteno pitanje pružanja pravne pomoći, uključujući i pitanje zastupanja javnopravnih tijela, uređivati i drugim zakonima. Pri tome Ustavni sud podsjeća na svoje stajalište iz odluke i rješenja broj: U-I-722/2009 od 6. travnja 2011.:

»18. Iako su pravila o zastupanju pred sudom kao specifičnom obliku pružanja sekundarne pravne pomoći najstroža i sadrže određene oblike odvjetničkog monopola na zastupanje, ona ipak dopuštaju da u pružanju pravne pomoći (i to ne u svojstvu savjetnika, već i formalnog zastupnika) sudjeluju i druge osobe osim odvjetnika, bez obzira na okolnost što neke od njih nemaju specifični pravni ispit, pa čak ni bilo kakve pravne kvalifikacije. Tako stranku u parničnom postupku može zastupati i osoba koja je s njome u radnom odnosu, ako je potpuno poslovno sposobna (članak 89a. stavak 2. ZPP-a), te osoba koja je njezin krvni srodnik u pravoj liniji, brat, sestra ili bračni drug (članak 89a. stavak 3. ZPP-a). Nadalje, radnika može u postupku u parnicama iz radnih odnosa kao punomoćnik zastupati osoba koja je u radnom odnosu u radnikovom sindikatu, a poslodavca osoba koja je u radnom odnosu u odgovarajućoj udruzi poslodavaca (članak 434a. ZPP-a). U arbitražnim postupcima, stranke mogu zastupati bilo koje osobe njihova povjerenja (uključujući i odvjetnike sa sjedištem na području izvan Republike Hrvatske te druge osobe koje imaju povjerenje stranaka). Dakle, hrvatsko pravo i izvan sudskih postupaka i u njima priznaje i poznaje više slučajeva pravne pomoći koju ovlašteno pružaju osobe koje nisu odvjetnici.

Člankom 5. Zakona o odvjetništvu propisano je da se pružanjem pravne pomoći kao zanimanjem smiju baviti samo odvjetnici, ako zakonom nije drugačije određeno. Iz navedene odredbe proizlazi ne samo to da se zakonom može iznimno odrediti da se pružanjem pravne pomoći 'kao zanimanjem' (tj. za nagradu i obrtimice) bave i druge osobe, nego i da, načelno, pružanje pravne pomoći bez nagrade ili za povremenu i neadekvatnu nagradu (pravna pomoć u javnom interesu, besplatna pravna pomoć) nije nespojivo s odvjetništvom kao samostalnom službom koja svoju djelatnost u pravilu obavlja na tržištu pravnih usluga. Zakonom se mogu i druge osobe ovlastiti da se kao zanimanjem bave pružanjem pravne pomoći (kao npr. javni bilježnici i javni ovršitelji).«

18. Zaključno, odabir načina zastupanja tuženika u upravnom sporu na način da se iz toga isključe odvjetnici nije ustavnopravno pitanje. Odabir načina zastupanja stranaka u upravnom sporu ustavno je ovlaštenje zakonodavca, utemeljeno na članku 2. stavku 4. točki 1. Ustava. Stoga mogućnost nekog alternativnog rješenja sama po sebi ne čini članak 20. stavak 3. ZUS-a nesuglasnim s Ustavom, pod uvjetom da je rješenje koje je ponudio zakonodavac ostalo unutar ustavnopravno prihvatljivih granica. U odnosu na osporenu zakonsku odredbu Ustavni sud smatra da je ono unutar tih granica i prihvaća za nju spomenuto zakonodavčevo obrazloženje.

Stoga su prijedlozi glede ocjene ustavnosti članka 20. stavka 3. ZUS-a ocijenjeni neosnovanima.

2) Članak 74. stavak 1. ZUS-a

19. Članak 74. stavak 1. ZUS-a glasi:

»Članak 74.

(1) Visoki upravni sud presudom će odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija ili da oni ne utječu na donošenje drukčije odluke.

(...)«

A. Prigovori predlagateljice

20. U članku 74. stavku 1. ZUS-a Mirjana Juričić osporava riječi »ili da oni ne utječu na donošenje drukčije odluke«, te smatra da je taj dio zakonskog članka neprecizan i nejasan. Smatra da takva »formulacija dopušta tumačenje da će sud odbiti žalbu i ako utvrdi postojanje razloga iz članka 66. stavka 1., svih ili nekih, ali da oni ne utječu na odluku suda da donese drugačiju odluku«.

Nadalje, smatra da drugostupanjski sud ne bi smio odbiti žalbu ako utvrdi postojanje bitnih povreda postupka, ali bi mogao odbiti žalbu ako utvrdi postojanje »nebitnih« povreda. No, smatra da je nejasno koje su to povrede koje bi se mogle ocijeniti nebitnima, a to je ostavljeno diskreciji drugostupanjskoga suda. Stoga smatra da žalba zbog tako neprecizne odredbe ne predstavlja učinkovito pravno sredstvo u smislu članka 13. Konvencije, a predstavlja i povredu prava na pošteno suđenje iz članka 6. Konvencije.

B. Ocjena Ustavnog suda

21. Članak 74. ZUS-a uređuje ovlasti drugostupanjskog suda u odlučivanju po žalbi. U žalbenom postupku, drugostupanjski sud može odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kad utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, odnosno kada utvrdi da u prvostupanjskom sudskom postupku nije bilo bitnih povreda pravila sudskog postupka, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. S druge strane, drugostupanjski sud može i utvrditi da je i bilo takvih pogrešaka, ali koje u konkretnom slučaju, nisu bile od takvoga značaja da bi utjecale na prava žalitelja.

U upravnom sporu ne postoje apsolutno i relativno bitne povrede odredaba sudskog postupka, već su one definirane kao »bitne povrede pravila sudskog postupka« (članak 66. stavak 1. točka 1. ZUS-a), te ih je sudska praksa dužna definirati.

Međutim, prema stavku 2. članka 74. ZUS-a drugostupanjski sud ima samo revizijske ovlasti, što znači da ukoliko usvoji žalbu, mora upravni spor riješiti do kraja, pri čemu ima ovlast i provesti raspravu.

Ukoliko utvrdi da je došlo do povrede sudskog postupka, ali ona nije od bitnog značaja za prava žalitelja, tada će drugostupanjski sud odbiti žalbu te u obrazloženju detaljno objasniti zbog čega u konkretnom slučaju nije bilo razloga za poništavanje prvostupanjske presude.

Slične ovlasti ima i drugostupanjski sud prema člancima 368. i 373.a Zakona o parničnom postupku. Također slično propisuje za žalbeni postupak i članak 116. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine« broj 47/09.), koji glasi:

»Članak 116.

Drugostupanjsko tijelo odbit će žalbu ako utvrdi:

1. da je postupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da je rješenje pravilno i na zakonu osnovano,

2. da je u prvostupanjskom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvi da nisu mogli utjecati na rješenje stvari,

3. da je prvostupanjsko rješenje na zakonu osnovano, ali zbog drugih razloga, a ne zbog onih koji su u rješenju navedeni.«

22. Zbog svega navedenog, Ustavni sud ne smatra da je učinkovitost žalbe kao pravnog sredstva dovedeno u pitanje mogućnošću da drugostupanjski sud žalbu odbije iako utvrdi postojanje kakvih pogrešaka u suđenju, ali koje nisu dovele do povreda prava žalitelja. Takvo normiranje je sukladno i načelu učinkovitosti upravnog spora iz članka 8. ZUS-a.

3) Članci 18. stavak 1. i 19. ZID-a ZUS-a/12

23. Članci 18. stavak 1. i 19. ZID-a ZUS-a/12 glase:

»Članak 18.

Upravni sporovi pokrenuti do dana stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se po odredbama ovoga Zakona, osim kada je ovim Zakonom drugačije određeno.

(...)

Članak 19.

Odredba članka 18. ovoga Zakona ne primjenjuje se na upravne sporove u kojima je do dana stupanja na snagu ovoga Zakona zaključena rasprava.«

A. Prigovori predlagatelja

24. Članak 18. stavak 1. ZID-a ZUS-a/12 osporavaju odvjetnici Mislav Matijević i Dalibor Omrčen zbog suprotnosti te norme s člancima 3., 14. stavkom 2., 26. i 29. stavkom 1. Ustava. Predlagatelji smatraju da ta odredba kada se primjenjuje s izmijenjenim člankom 79. ZUS-a dovodi do narušavanja pravne sigurnosti te do stavljanja pojedinaca (tuženika) u povoljniji položaj. »Takvom zakonskom odredbom promijenila su se 'pravila igre' u trenutku kada je tužba već bila podnesena i kada je vrijedio propis po kojem je strana koja izgubi spor dužna naknaditi protivnoj strani prouzročene troškove«, smatra odvjetnik Mislav Matijević.

Kada se netko odlučio ući u upravni spor, mogao je s razlogom planirati da će svoj trošak moći naplatiti od tuženika ako u njemu uspije, a sada kada su promijenjena pravila o naknadi troškova postupka, takva stranka ostaje sama sa svojim (neplaniranim) troškovima, ističu.

Predlagatelj Dalibor Omrčen još dodatno ističe da je ta odredba retroaktivna te da je trebalo propisati da će se na sve pokrenute postupke primjenjivati neizmijenjeni članak 79. ZUS-a, te da dovodi do potkopavanja povjerenja i pouzdanja građana u pravni sustav. Iz istih razloga osporava i članak 19. ZID-a ZUS-a/12.

B. Ocjena Ustavnog suda

25. Osporeni članci 18. stavak 1. i 19. ZID-a ZUS-a/12 predstavljaju prijelazne odredbe tog Zakona, kojim se uređuje od kada se na započete upravne sporove primjenjuju odredbe o troškovima postupka iz (izmijenjenog) članka 79. ZUS-a.

25.1. Prema članku 2. stavku 4. alineji 1. Ustava zakonodavac odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj.

U slučaju kad se novim propisom mijenja dosadašnji propis ili stavlja izvan snage, a u vrijeme njegova stupanja na snagu mogu se zateći u postupku neriješeni predmeti po dosadašnjem propisu, u prijelaznim odredbama određuje se koji će se propis primijeniti u postupcima pokrenutim prije njegova stupanja na snagu.

ESLJP je primjerice u presudi Kozlica protiv Hrvatske (presuda, 2. studenoga 2006., zahtjev br. 29182/03, § 33.) naveo da je »rješenje (...) hrvatskoga zakonodavca slijedilo je općenito priznato načelo da se postupovna pravila na postupke u tijeku primjenjuju trenutno«.

Nadalje, Sud Europske unije je u nizu svojih presuda naglasio da se u skladu s uobičajenom sudskom praksom smatra da se postupovni propisi općenito primjenjuju na sve postupke koji se vode u trenutku kada oni počinju važiti (primjerice presuda od 1. srpnja 2004. u predmetu Elliniko Dimosio protiv Nikolaosa Tsapalosa i Konstantinosa Diamantakisa /C-121/91 i C-122/91/).

25.2. Stoga u konkretnom slučaju zakonodavac nije postupio suprotno svojim ustavnim ovlaštenjima kada je na postupke koji su u tijeku odredio primjenu ZID-a ZUS-a/12 jer se, prije svega, radi o postupovnom zakonu.

Razmatrajući osporeni članak sa stajališta navedenih ustavnopravnih zahtjeva, a imajući u vidu ovlasti zakonodavca da uređuje postojeće odnose i prava, Ustavni sud je utvrdio da osporeni članci 18. i 19. stavak 1. ZID-a ZUS-a/12 nisu nesuglasni s načelom vladavine prava i načelom pravne sigurnosti.

26. Slijedom navedenog, na temelju članka 43. Ustavnog zakona, u odnosu na članke 20. stavak 3. i 74. stavak 1. ZUS-a te na članke 18. stavak 1. i 19. ZID-a ZUS-a/12 riješeno je kao u točki I. izreke rješenja.

4) Članak 66. stavak 2. ZUS-a

27. Predlagatelji Udruga pravnika u gospodarstvu Zagreba, Mirjana Juričić i Societe generale Splitska banka d.d. Split osporili su (uz neke druge zakonske odredbe) i članak 66. stavak 2. ZUS-a.

Članak 66. stavak 2. ZUS-a je glasio:

»Članak 66.

(...)

Žalba se može podnijeti kada je upravni sud presudom sam odlučio o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke.

(...)«

28. Hrvatski sabor, na sjednici održanoj 12. prosinca 2014., donio je ZID ZUS/14 koji je objavljen u »Narodnim novinama« broj 152 od 22. prosinca 2014.

Članci 19. stavak 1. i 34. ZID-a ZUS-a/14 glase:

»Članak 19.

U članku 66. stavak 2. briše se.

(...)«

»Članak 34.

Ovaj Zakon stupa na snagu osmoga dana od dana objave u 'Narodnim novinama'.«

Ustavni sud utvrđuje da su stupanjem na snagu ZID-a ZUS-a/14 30. prosinca 2014. prestali važiti osporeni članci 66. stavak 2. i 72. stavak 2. ZUS-a.

29. Za vrijeme važenja članka 66. stavka 2. ZUS-a Ustavni sud nije pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenog članka 66. stavka 2.

Članak 61. Ustavnog zakona glasi:

»Članak 61.

Ustavni sud može obustaviti postupak ... a mora u slučajevima kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka.«

29.1. Ustavni sud utvrdio je da su prestankom važenja članka 66. stavka 2. ZUS-a i protekom roka iz članka 56. stavka 1. Ustavnog zakona prestale postojati pretpostavke za vođenje ustavnosudskog postupka.

Zbog navedenog, na temelju članka 61. Ustavnog zakona, riješeno je kao u točki III. izreke.

5) Članak 67. stavak 1. ZUS-a

30. Članak 67. stavak 1. u vezi s člankom 30. ZUS-a zahtjevom je osporio Visoki upravni sud Republike Hrvatske, a osporili su ga i predlagatelji iz predmeta broj: U-I-2592/2013, U-I-1899/2014 i U-I-3230/2014.

Temeljni prigovor podnositelja zahtjeva i predlagatelja jest nedostatak prava na žalbu protiv rješenja kojima se upravni spor dovršava iz postupovnih razloga (članak 30. ZUS-a), a moguće se pogreške kod odbačaja tužbe ne mogu ispraviti u postupku pred drugostupanjskim žalbenim sudom. Stoga su smatrali da je takvim normativnim rješenjem došlo do povrede prava na pristup sudu i povrede prava na žalbu.

31. Članak 67. stavak 1. ZUS-a glasi:

»Članak 67.

(1) Protiv rješenja upravnog suda žalba se može podnijeti samo kad je to propisano ovim Zakonom. Protiv rješenja Visokog upravnog suda žalba nije dopuštena.

(...)«

Članak 30. ZUS-a glasi:

»Članak 30.

Sud će rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi:

1. da je tužba podnesena nepravodobno ili prijevremeno,

2. da se pojedinačnom odlukom, postupanjem ili upravnim ugovorom ne dira u pravo ili pravni interes tužitelja,

3. da protiv pojedinačne odluke, postupanja ili upravnog ugovora nije iskorišten redovit pravni lijek,

4. da je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora,

5. da već postoji pravomoćna odluka donesena u upravnom sporu u istoj stvari,

6. da je tužba podnesena protiv postupovne odluke, osim ako zakonom nije drukčije propisano,

7. da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.«

Člankom 34. ZID-a ZUS-a/14 propisano je:

»Članak 7.

U članku 30. dodaje se stavak 2. koji glasi:

'(2) Protiv rješenja iz stavka 1. ovoga članka dopuštena je žalba.'«

32. Ustavni sud utvrđuje da je stupanjem na snagu ZID-a ZUS-a/14 30. prosinca 2014. odnosno dodavanjem stavka 2. u članak 30. ZUS-a prestao važiti normativni okvir koji je mogao dovesti do povrede prava na pristup upravnom sudu.

33. Članak 44. stavak 1. Ustavnog zakona glasi:

»Članak 44.

(1) Postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i drugih propisa s Ustavom i zakonom smatra se pokrenutim na dan primitka zahtjeva u Ustavnom sudu, odnosno na dan predaje zahtjeva pošti preporučeno.

(...)«

34. Uvažavajući činjenicu da se ustavnosudski postupak u predmetu broj: U-I-1395/2014 već smatra pokrenutim od dana primitka zahtjeva Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, a do dana nastupa okolnosti koje su navedene u točki 32. obrazloženja ove odluke i rješenja nije dovršen, Ustavni sud ga dovršava obustavom na temelju članka 61. Ustavnog zakona (točka II. izreke rješenja).

35. Ustavni sud utvrdio je da su nastupom okolnosti koje su navedene u točki 32. obrazloženja ove odluke i protekom roka iz članka 56. stavka 1. Ustavnog zakona prestale postojati pretpostavke za vođenje ustavnosudskog postupka po prijedlozima iz predmeta broj: U-I-2592/2013, U-I-1899/2014 i U-I-3230/2014 u dijelu u kojem se ti prijedlozi odnose na članak 67. stavak 1. u vezi sa člankom 30. ZUS-a.

Zbog navedenog, na temelju članka 61. Ustavnog zakona, riješeno je kao u točki III. izreke rješenja.

36. Točka IV. izreke rješenja temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-I-2753/2012 U-I-4710/2013

U-I-3341/2012 U-I-4746/2013

U-I-567/2013 U-I-928/2014

U-I-732/2013 U-I-1395/2014

U-I-2592/2013 U-I-1899/2014

U-I-2649/2013 U-I-3230/2014

U-I-4164/2013

Zagreb, 27. rujna 2016.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik dr. sc. Miroslav Šeparović, v. r.